Ispričao bih priču koju već 20-ak dana želim ispričati, o tome kako sam pretrpio katastrofalan poraz na izborima za člana glavnog odbora jedne udruge čiji sam član. Malo je atipična za ovu rubriku, ali imam osjećaj da je i poučna, pa ako vam se da, nastavite čitati.
Uglavnom, donedavno sam bio član Glavnog odbora, izabran prije dvije i pol godine kao totalni autsajder na tadašnjoj izbornoj sjednici Skupštine udruge. Pomalo politički nepodoban, moju kandidaturu tada nisu htjeli prihvatiti stari članovi GO-a, ali su me na sjednici predložili neki ljudi i – ušao sam. Doduše, nije da nisam ostavio nekog traga u svojim pisanijama u jednom od časopisa te udruge, ali vjerovao sam da nema smisla kandidirati se kad me nisu podržali ljudi od ‘autoriteta‘.
Višemjesečna sjednica
U visokopolariziranim društvima racionalni je pojedinac na gubitku pred najezdom ostrašćene rulje. Udruge čije je članstvo podijeljeno ogledni su primjer kako to funkcionira u društvu.
Upravo ti s ‘autoritetom‘ nisu prošli u novi GO, ali jesu njihovi ljudi koji su od početka počeli podmetati klipove novom predsjedniku čije sam prijedloge ja podržavao. Novi je predsjednik insistirao na bržoj dinamici izlaženja našeg lista za kulturu, a čiji je glavni urednik godinama to odugovlačio; u zadnji bi čas izašlo pet od šest brojeva koliko inače imamo obvezu objaviti tijekom godine. Često se to rješavalo i dvobrojima, a problem periodičnog izlaska tog lista mučio je i prethodnog predsjednika, koji je u ovom sazivu izabran za člana Predsjedništva i GO-a.
Upravo je taj bivši predsjednik sa ‘svojim‘ ljudima opstruirao pokušaje novog predsjednika, iako je priznavao da je i sâm imao istih problema. Što je razlog njegovoj opstrukciji, stvar je dublje prirode koja za ovu priču nije ni bitna, ali njegovi su znali i napusti sjednicu GO-a kada bi uvidjeli da će biti nadglasani, rušeći kvorum, na sjednicama su bile velike svađe, psovke, vrijeđanja (hajde šuti, majmune!...) koji ne priliče jednoj kulturnoj udruzi. Činjenica da je deseta sjednica GO-a počela u veljači ove godine i da je završila u studenom, s pet nastavaka, jasno pokazuje kakva je atmosfera bila.
Klica debakla
Ja sam, navedoh, nedvosmisleno podržavao predsjednika, ali u ove dvije i pol godine bilo je desetak njegovih prijedloga koje nisam podržao. Naravno, ne trebam spominjati da su iz suprotnog tabora uvijek glasovali protiv, a u predsjednikovom taboru uvijek su glasovali za njegove prijedloge. Nijednoj strani nije bilo na umu razmotriti argumente. Jedan sam od rijetkih koji je znao glasaovti za prijedloge jedne i druge strane (ili protiv) i tu je bila klica moga debakla na izvanrednim izborima, koji su sazvani zadnjeg dana studenog zbog nemogućnosti funkcioniranja GO-a.
Na izvanrednim izborima, od 136 prisutnih članova Skupštine, ja sam, dragi moj čitatelju, dobio deset glasova, najmanje od svih. Mislio sam da ću ipak dobiti više jer mi je jedan član rekao, unatoč tome što sam ‘mijenjao‘ strane, da sam se pokazao kao najprincipijelniji, s jasnim stajalištima i argumentima, za razliku od ogromne većine GO-a koja se ‘principijelno‘ držala svoga tabora, mehanički dižući ruke.
No i Skupština je bila podijeljena i već je unaprijed znala tko je ‘naš‘. Ja sam bio ničiji. Zato sam i pao, jer me nitko iz oba tabora nije zaokružio. To je tako, u polariziranim društvima nema mjesta raciju i pojedinac koji misli svojom glavom unaprijed je osuđen na izolaciju. Ako za nekog moja priča bude poučna, smatrat ću da moj izborni debakl ipak nije bio uzaludan.
Blokada nije rješenje
Nazvao me poduzetnik s kojim često kontaktiram i požalio mi se na hrvatsku blokadu Poglavlja 26 (kultura i obrazovanje) u pretpristupnim pregovorima sa Srbijom za članstvo u EU. Kaže da je pred potpisivanjem jednoga velikog posla u Srbiji, ali veli mi da je bio baš u toj susjednoj zemlji i da tamošnji poduzetnici nisu dobro prihvatili najnoviju hrvatsku blokadu. Također smatra da to nije trebalo uraditi i da se problem udžbenika mogao riješiti, kao što će se i riješiti jednog dana, na drugi način i da ne vrijedi žrtvovati poslove hrvatskih tvrtki u Srbiji. Kaže da razumije blokadu poglavlja o pravosuđu jer Srbija uzima sebi pravo da sudi za zločine u drugim zemljama, ali ‘problem udžbenika‘, kako se izrazio, nije na toj razini. Zamolio me da njegovo stajalište objavim bez imena i prezimena jer se boji da će biti pogrešno shvaćen, pa evo, činim to.