Pravda za sve: Morao platiti odvoz smeća iz prodanog stana u srušenoj kući

Primjer mojega kolege koji je zagrebačkoj Čistoći morao platiti oko tisuću kuna jer od 2013. do 2015. nije plaćao račune na adresi na kojoj ne živi već više od dvadeset  godina trebao bi biti upozorenje za sve koji prodaju svoje stanove. Ovdje je riječ o koleginom nepoznavanju propisa, ali ne državnih ili lokalnih, nego izgleda da bi građani ove zemlje povrh svega trebali poznavati i interne akte tvrtki s kojima posluju. Riječ je o pomalo čudnom Pravilniku o načinu pružanja i plaćanja usluga skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada koji je propisala Čistoća i prema kojem se ta tvrtka ponaša kao država u državi. U čl. 3., st. 2. Pravilnika koji je donijela Čistoća, tj. Zagrebački holding 2008. (potpisao ga je Slobodan Ljubičić Kikaš) piše da je prodavatelj stana (a ne kupac) dužan u roku osam dana dojaviti Čistoći sve promjene vezane uz račune za stan, što kolega nije uradio. Nisam imao pojma o tom pravilniku, a i zašto bih ja, kao i svi korisnici usluga Čistoće, morao znati za njega. Svi imamo ugovore s Čistoćom i na temelju njih trebali bismo rješavati eventualne sporove.

Nitko ni da prstom makne

Meni je uvijek bilo logično da novi vlasnik ode u HEP, plinaru, komunalno, ponese kupoprodajni ugovor i tako obavijesti te tvrtke kako od sada računi trebaju stizati na njegovo ime. Tako je napravio i kolega; prije više od dvadeset godina prodao je stan prepustivši novom vlasniku promjenu imena na računu. U međuvremenu je taj stan još dvaput mijenjao vlasnika, dakle ukupno tri, ali ispostavilo se da su svih tih godina računi za režije dolazili na njegovo ime. Prvi kupac nije ništa mijenjao kao ni sljedeća dva jer bi to bila velika procedura; primjerice, ovaj treći morao bi  prvo unijeti promjene za prvoga kupca, a nije imao njihov kupoprodajni ugovor, te na isti način unijeti i promjene između prvog i drugoga kupca. Vjerojatno su drugi i treći kupac jednostavno odustali od toga i pustili da računi dolaze na ime moga kolege, a oni su ih redovito plaćali.

Dvojbena presuda

A onda je zgrada u kojoj je bio taj stan srušena 2013. pa je Čistoća slala samo simbolične cijene od devet kuna vlasnicima o kojima je imala podatke. S obzirom na to da moj kolega nije imao pojma da je zgrada srušena i svih ovih godina nije znao  da računi i dalje dolaze na njegovo ime, te račune, s obzirom na to da su se stanari iselili, više nije imao tko plaćati. Čistoća je pronašla moga kolegu, sve je završilo na sudu, pa iako je kolega priložio kao dokaz kupoprodajni ugovor, sud je ipak odredio da ima platiti račune Čistoće od 2013. do 2015. sa zateznim kamatama, neke troškove ovrhe i parničnog postupka, ukupno oko tisuću kuna. Po meni, ta je odluka suda dvojbena, ponajprije zato što je kolega prodao stan prije više od 20 godina, znači u vrijeme kada sporni pravilnik nije ni postojao jer ga je Ljubičić potpisao 2008., što znači da se primjenjuje i retroaktivno. Nešto još važnije (ili opasnije), odredba Pravilnika je protuustavna jer se njome Zagrebački holding stavlja u poziciju države u državi propisujući pravila tržišnih odnosa (Pravilnik izlazi iz okvira tvrtke), što je pravo isključivo države. Budući da dosad odredba nije osporena, vjerojatno sud nije ni htio ispitivati njezinu pravovaljanost iako je trebao. To bi svakako valjalo ispitati jer pretpostavljam da će nakon toga Zagrebački holding, tj. Čistoća, morati ukloniti tu odredbu. Ipak, dok se to ne ispita, neka prodavatelji stanova izvuku pouku iz kolegine priče.