Dražbe na kojima se prodaje imovina stečajnog dužnika previše su komplicirane za kupce nevješte u sudjelovanju na njima. Tako do nekretnina i pokretnina dolaze samo tvrtke koje su se specijalizirale za dražbe da bi zaradile na preprodaji jeftino kupljene imovine.
Neki sam dan razgovarao sa stečajnom upraviteljicom o temi koju sam pripremao i, kako to često biva, razgovor je skrenuo u sasvim druge vode. Elektroničke dražbe koje Fina provodi za ovrhe i prodaju nekretnina i pokretnina stečajnog dužnika u praksi su se pokazale kompliciranima, ali i pogodnima jedino za ‘profesionalne‘ kupce dužnikove imovine.
Kad kažem ‘profesionalne‘, naravno da pod tim podrazumijevam tvrtke koje su se usredotočile samo na praćenje toga što se danas prodaje od dužnika. One imaju profesionalce koji su već izvježbani u tome, vrlo brza i jaka računala i mogu se baviti samo tim poslom 24 sata, bez zamaranja nečim drugim.
Ideja o e-dražbi bila je sasvim druga jer, kako stoji u Fininu priručniku, ‘novim načinom prodaje koji podrazumijeva primjenu novih tehnologija svrha je osigurati lakšu dostupnost informacija o predmetima prodaje, veću transparentnost u provođenju postupka prodaje te općenito povećati učinkovitost ovršnih postupaka‘. Kad je 2015. donesen novi Stečajni zakon, onda je i za prodaju nekretnina i pokretnina u tim postupcima uvedena e-dražba, vjerovalo se, iz istog razloga.
Dva dana vježbao
Stečajna upraviteljica, koja je i sama zbog prirode svoga posla pratila e-dražbe, veli da se najprije zakompliciralo uvođenjem obveznog certifikata za sve one koji žele sudjelovati u dražbi. U Fininu priručniku piše: ‘Za pristup servisu e-Dražba potrebno je imati osobno računalo, pristup internetu, Finine digitalne certifikate na kriptouređaju (normalizirani/autentifikacijski te kvalificirani/potpisni certifikat) te je nužno zatražiti pristup servisu u Fini na temelju Pristupnice za korištenje servisa e-Dražba‘.
– Moj kolega, koji je i prije sudjelovao na e-dražbi, nedavno je radi jedne vrlo važne vježbao dva dana – napominje sugovornica. Istina, sve je to u početku komplicirano, no poslije čovjek uđe u štos, ali, kaže sugovornica, to je samo mali problem u odnosu na ono što slijedi. Fina odredi vrijeme kad ponuđači mogu poslati ponude e-dražbom i najčešće svi čekaju posljednjih desetak ili petnaest minuta – i tada počne napetost. Naime, nakon što ponuđač pošalje ponudu, sustav e-dražbe obavijestit će ga da je njegova ponuda valjana, no upitno je koliko će trajati proces njegove ponude. Tu se pokazuje koliko je važno imati jaka i brza računala za pristup internetu. Ne samo to, o kvaliteti računala ovisi i brzina predaje ponude jer tijekom tog postupka može nešto ‘zaštekati‘, uključujući potpisivanje ponude. Pogotovo je to problem u posljednjim minutama, kad je sustav zagušen, pa se može dogoditi da ponuđač ponudi bolju cijenu, ali ne stigne na vrijeme, i pobjeđuje najbolja posljednja ponuda koja je stigla. Kad je sud organizirao dražbe, smatra sugovornica, bilo je mnogo pravednije jer su na njima mogli sudjelovati i ljudi računalno nevješti, a tada se, sigurno, nekretnina ili pokretnina prodala za najvišu ponuđenu cijenu.
Usporeno bez svrhe
Osim toga, procedure jako usporavaju cijelu priču umjesto da je ubrzaju. Primjerice, prodaje se dužnikov traktor i recimo da je posljednja ponuda bila tisuću kuna. Ne može sada netko ponuditi četiri tisuće kuna, nego postoje postupovna pravila i ovise o predmetu prodaje ili drugim uvjetima povezanima s konkretnom e-dražbom. Sljedeća veća ponuda može biti npr. petsto kuna viša.
– To jako usporava sve, a ni ja ni moji kolege ne vidimo svrhu toga – kaže sugovornica.
Iako se željelo ubrzati postupak, trebalo bi ili poboljšati sustav ili ga vratiti na sud tako da se fizički pojave zainteresirani i dignu ruku kad žele ponuditi cijenu, što predlaže i sugovornica. Ovako se čini da je sustav e-dražbi dao veliku prednost onima koji se profesionalno bave jeftinom kupnjom od dužnika. 
POST SCRIPTUM Kad već govorimo o ograničenju ponude cijene (ponuđač ne može ponuditi onoliko više od posljednje ponude koliko želi, nego koliko je propisano), o sličnom i besmislenom primjeru pisao sam u studenome 2017. Riječ je o zakupu državnoga poljoprivrednog zemljišta, koje će prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu dobiti onaj ponuđač koji je ponudio najviše dvostruko višu cijenu od početne. Ako netko pak ponudi trostruko višu cijenu od početne, uopće je neće razmatrati. To i danas stoji u Zakonu, a sjećam se poduzetnika koji je baš htio ponuditi trostruko višu cijenu i odbijen je.