Čovjekova osobnost, kao ljudsko pravo, može biti ugrožena djelovanjem drugih pojedinaca (fizičkih i pravnih osoba). No što je to pravo osobnosti? Ne postoji jednoznačna i konačna definicija prava osobnosti. Zato i naš pokušaj da odredimo taj pravni pojam valja uzeti samo kao doprinos raspravi koja o tome traje stoljećima.
Prema našem stajalištu, prava osobnosti su ona koja su prirođena fizičkoj osobi i koja ona stječe činom rođenja. Osnovna ili opća prava fizičke osobe su: pravo na život, tjelesno zdravlje, duševno zdravlje, dostojanstvo, slobodu i na različitost. Ta prava osobnosti sagledavamo u općem, društvenom i civilizacijskom smislu. Ona se u uređenoj društvenoj zajednici štite propisima, ali i dobrim običajima, a svoje opredmećenje u životu dobivaju odlukama sudaca, koji u slučaju napada na ta prava ili njihova osporavanja pružaju zaštitu ugroženoj jedinki.
Pravo osobnosti sve se više priznaje i pravnim osobama. To su prava koja proizlaze iz prirode i društvene namjene (cilja) tih osoba kao što su pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.
Zaštita pred sudovima
U uređenoj društvenoj zajednici prava osobnosti štite se propisima, ali i dobrim običajima, a svoje opredmećenje u životu dobivaju odlukama sudaca, koji u slučaju napada na ta prava ili njihova osporavanja pružaju zaštitu ugroženoj jedinki. No pravo osobnosti sve se više priznaje i pravnim osobama, odnosno tvrtkama
Kod povrede prava osobnosti ugrožena jedinka najčešće zaštitu zahtijeva pred sudovima u kaznenom, prekršajnom i građanskom postupku. U kaznenom i prekršajnom postupku zaštita se u pravilu pruža izricanjem kaznene ili prekršajne sankcije, a u građanskom sudskom postupku se određuje naknada štete. Sudovi su jedan od čimbenika socijalne kontrole i stabilnosti pravnog sustava. Izricanjem kazni, ali i obvezujući odgovornu osobu na naknadu štete sudovi djeluju represivno i istodobno šalju poruku drugima o neprihvatljivosti i štetnosti određenog ponašanja te time djeluju preventivno. Sudovi, dakle, djeluju kao dio sustava zaštite prava osobnosti. Pravo je oštećenika izabrati put pravne zaštite, tj. samo kaznenopravni oblik, samo građanskopravni oblik, a moguća je i kumulacija tih zaštita. Zaštitu prava osobnosti ugrožene jedinke mogu dobiti i pred tijelima sportskih pravnih osoba. Primjer za to je odluka nadležnog tijela sportskoga kluba ili saveza koje zbog nesportskog ponašanja u odnosu na sportskog suparnika izriče sankciju osobi odgovornoj za takvo ponašanje. Pravo je oštećenika izabrati put pravne zaštite, tj. samo kaznenopravni oblik, samo građanskopravni oblik, samo pred tijelima sportskih pravnih osoba, a moguća je i kumulacija tih zaštita. Kad je riječ o zaštiti prava osobnosti izvan institucija, u pravilu je riječ o oblicima moralne osude društveno neprihvatljivih ponašanja koju iznose pojedinci ili društvene skupine, ali i pravne osobe odnosno institucije, primjerice javnom osudom takvih postupaka.
(Ne)imovinska šteta
Zakon o obveznim odnosima Pravo osobnosti priznaje se fizičkim i pravnim osobama. Pod pravima osobnosti fizičke osobe razumijevaju se pravo na: život, tjelesno zdravlje, duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo i ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i druga prava.
Zakon o obveznim odnosima stavlja u izravan odnos povredu prava osobnosti i neimovinsku štetu, jer određuje (definira) da je svaka povreda prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a ujedno i neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a). Šteta može nastati povredom imovinskih interesa oštećenika, oštećenjem neke stvari (primjerice uništenjem ili oštećenjem automobila) ili gubitkom neke koristi (primjerice gubitkom predvidivog prihoda). Tada govorimo o imovinskoj (materijalnoj) šteti.
Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito ima pravo na: ugled, dobar glas i čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i druga prava.
No šteta može nastati i povredom nekih pravno priznatih interesa koji nisu u prirodi opredmećeni kao stvar ili drugo objektivno materijalno dobro. Osoba kojoj se ta šteta dogodila osjeća štetu, ali ne izravno na svojoj imovini. Zato u takvom slučaju govorimo o neimovinskoj šteti. Susreće se i pod nazivom nematerijalna, imaterijalna ili moralna šteta. U ovom tekstu u skladu s nazivljem u Zakonom o obveznim odnosima tu štetu nazivamo neimovinskom.
Zakon u odnosu na fizičke, ali i u odnosu na pravne osobe navodi da one imaju i druga prava osobnosti koja zakon nije izričito nabrojio.
Prema Zakonu, svaka povreda prava osobnosti je neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a). Primjerice, kad netko drugoga uvrijedi, on mu je povrijedio pravo osobnosti na čast i ujedno prouzročio neimovinsku štetu. Bitno je uočiti da svaka povreda prava osobnosti – iako je time objektivno nastala neimovinska šteta – ne znači i bezuvjetno oštećenikovo pravo na isplatu pravične novčane naknade. To će pravo u slučaju spora oštećenik ostvariti samo ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju (čl. 1100., st. 1. ZOO-a). Postojanje imovinske štete nije pretpostavka za dosuđivanje neimovinske štete. Oštećenik, fizička ili pravna osoba, ima pravo na popravljanje neimovinske štete, pa i pravo na pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, pa i kad imovinske štete nema. Ti se oblici popravljanja štete mogu i kumulirati. Time se postiže ukupna zaštita oštećenikovih prava.
Nenovčana naknada
Zakon o obveznim odnosima kao oblik popravljanja neimovinske štete određuje nenovčanu naknadu i/ili pravičnu novčanu naknadu. Nenovčana naknada određuje se u obliku objavljivanja presude odnosno ispravka, povlačenja izjave kojom je učinjena povreda prava osobe ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom (čl. 1099. ZOO-a). Odredba tog članka opća je odredba prema kojoj oštećenik može zahtijevati objavljivanje presude odnosno ispravka ili povlačenje izjave kojom je povreda učinjena kad povreda prava osobnosti nije učinjena u medijima.
Ako je, pak, ta povreda počinjena djelovanjem medija, tada se pravo oštećenika u odnosu na ispravak odnosno ispriku mora prosuđivati prema posebnom propisu čl. 22. Zakona o medijima. Kad se neimovinska šteta popravlja nenovčano, primjerice objavljivanjem ispravka odnosno isprikom, to ne isključuje pravo oštećenika ni na isplatu pravične novčane naknade prema općim propisima obveznog prava. To znači da se ti oblici popravljanja štete mogu kumulirati.
Teško ‘uhvatljiva‘ bol
Kad ne postoji pravo na novčanu naknadu: Za ogrebotinu i slično nema odštete
Postoje životne situacije kad nastupi neimovinska šteta jer nekome bude povrijeđeno određeno pravo osobnosti. No ako to težina povrede i okolnosti slučaja ne opravdavaju, sud neće, unatoč činjenici da se neimovinska šteta dogodila, dosuditi oštećeniku pravičnu novčanu naknadu. Za neznatne povrede prava osobnosti nije dopušteno dosuditi novčanu naknadu za nastalu neimovinsku štetu. Neznatnom povredom trebalo bi smatrati, primjerice, ogrebotinu ili modricu kao fizičku ozljedu, kratko trajanje fizičkih bolova (nekoliko sati do najviše jedan dan), kratko trajanje straha (nekoliko sati), smanjenje životne aktivnosti do dva-tri dana, kozmetički defekt koji nije jako uočljiv i slično.
Pravična novčana naknada (čl. 1100. do 1102. ZOO-a) dosuđuje se u slučaju povrede prava osobnosti, kad sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. U pravno-etičkom smislu postoji prijepor o opravdanosti novčanog oblika popravljanja neimovinske štete. Protivnici potrebe njezina naknađivanja u novcu dosta logično upozoravaju na nemogućnost ljudi pri nalaženju pravih, dakle ponajprije objektivnih mjerila ocjenjivanja tjelesnih (fizičkih) i/ili duševnih (psihičkih) boli odnosno straha koji je netko pretrpio. Tvrde da je pri neimovinskim štetama riječ o nekim moralnim ljudskim vrijednostima koje se ne bi smjele popravljati isplatom u novcu.
Suprotno stajalište, koje uzima u obzir i iznesene argumente, ipak prevladava. Novčanu naknadu koju oštećenik dobiva ne treba shvatiti, naime, kao ekvivalent ugroženom ili izgubljenom dobru. Novac treba oštećeniku osigurati mogućnost pribavljanja drugih dobara i ugodnosti koje mu pomažu da lakše prebrodi tjelesnu ili duševnu krizu ili strah nastao kao posljedica štete. Isplata nekog novčanog iznosa barem može ublažiti osjećaj neugode koju oštećenik trpi i donekle pridonijeti naknadi izgubljenog zadovoljstva u ljudskom življenju.
Odlučivanje o iznosu
Iznos (visinu) pravične novčane naknade zbog pretrpljene neimovinske štete (čl. 19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a) u slučaju spora utvrđuje redovni sud, u prvom stupnju općinski ili trgovački. Pri odlučivanju o iznosu (visini) pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100., st. 2. ZOO-a).
Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će joj, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (čl. 1100., st. 3. ZOO-a).
U slučaju povrede prava osobnosti, primjerice na sportaševo tjelesno ili duševno zdravlje, sud će dakle iznos (visinu) pravične novčane naknade utvrditi nakon što utvrdi i jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha. To će sud u pravilu učiniti nakon što izvede sudsko medicinsko vještačenje na te okolnosti. Pravična novčana naknada zbog nastale neimovinske štete dosuđuje se, u pravilu, u jednom iznosu. Iznimno ta se naknada određuje i u obliku novčane rente. Renta je novčana naknada koja se dosuđuje u slučaju smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, plaćanjem mjesečnih obroka unaprijed. Ovisno o posljedicama koje oštećenik trpi, ona se određuje doživotno ili u određenom vremenu.
Za što se može suditi
Pod pravima osobnosti u čl. 19. ZOO-a razumiju se i pravo na ugled, čast[1], dostojanstvo[2] i ime fizičke osobe, ali i prava osobnosti pravne osobe koja osobito uključuju pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku. Riječ je o samostalnim pravnim osnovama koje svaka za sebe mogu biti neimovinska šteta. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli koje je fizička osoba pretrpjela zbog povreda spomenutih prava osobnosti. I fizičkoj i pravnoj osobi pripada pravo na čast i dostojanstvo kao izraz poštovanja prema činjenici njihova postojanja ili društvenoj funkciji. Riječ je o neimovinskim dobrima pripadnima (imanentnim) svakoj osobi.
Ugled se pak ogleda kao priznanje na čast i dostojanstvo koje se očituje ili izražava kao poštovanje osobe u njezinu životnom okružju. Čast i dostojanstvo s jedne strane i ugled s druge strane mogu biti ugroženi postupanjem koje najčešće kvalificiramo kao uvredu ili klevetu. Uvreda je svako izražavanje podcjenjivanja drugog odnosno nepoštovanja tuđe časti, dostojanstva i ugleda. Uvreda može biti riječima (verbalna iniuria), djelom (realna iniuria) i znacima (simbolična iniuria). Nepristojno ponašanje ne znači uvijek uvredu. Da bi se neko ponašanje moglo ocijeniti kao uvreda, potrebno je da je riječ o gruboj nepristojnosti i/ili primitivizmu. Kleveta je iznošenje ili prenošenje za drugoga nečeg neistinitog što može škoditi njegovoj časti i ugledu u njegovu životnom okružju. Kleveta može biti učinjena izravnom izjavom, ali i insinuacijom.
Zašto treba reagirati u sportu
Svjedoci smo nepristojnih, često uvredljivih i klevetničkih javnih istupa pojedinaca koji djeluju u sportskim organizacijama. Nažalost, vodstva sportskih organizacija i klubova u pravilu ne reagiraju i ne sankcioniraju takva nedopustiva ponašanja. Time u javnost odašilju potpuno krivu poruku, jer se iz toga može shvatiti da vodstva sportskih organizacija i klubova smatraju da je riječ o društveno prihvatljivim i dopuštenim ponašanjima. To je osobito opasno zbog toga što mnogi mladi prate sport i oni mogu steći dojam da je u Hrvatskoj normalno biti nepristojan i bahat te da se druge smije vrijeđati i ponižavati bez odgovarajuće reakcije mjerodavnih sportskih tijela i bez sankcije za počinitelja.
Autor: Ivica Crnić, dipl. jur.