U uvodnom članku obećali smo ‘razotkriti‘ Irce i ‘tajne‘ njihove uspješnosti.
Kao i kod većine uspješnih životnih i poslovnih priča, tajne zapravo i nema. Jer iza glamurozne trenutne pozicije Irske, kao jedne od najuspješnijih država svijeta, stoje desetljeća upornog, dosljednog, teškog rada i truda.
Čarolija pametnog promišljanja
Nije bilo čarobnog štapića. Čarolija je u pametnom promišljanju vlastite budućnost (vizija), hrabrosti u donošenju sudbonosno važnih odluka (strategija), a onda dosljednosti u provođenju dogovorenih aktivnosti (akcijski, provedbeni plan). Rekli bismo ‘abeceda‘ upravljanja, vođenja kompanije, koju studenti ekonomije uče na prvoj godini studija. A koju su Irci uspješno primijenili na državu od 4-5 milijuna ljudi.
Irska je prepoznata kao Keltski tigar u 90-im godinama prošlog stoljeća, kada je u razdoblju od 1994. - 2008. zabilježila, za europske pojmove, nevjerojatne stope gospodarskog rasta. BDP (bruto nacionalni dohodak) rastao je po prosječnoj godišnjoj stopi od 9,4 % u razdoblju od 1995.- 2000. a onda je rast malo usporen – po prosječnoj godišnjoj stopi od 5,9% od 2001.- 2008. Radi usporedbe i razumijevanja ovih rezultata, prosječna stopa u EU bila je 2,9% od 1995. - 2000., odnosno 2,3% od 2001. – 2008. (prema podacima Svjetske banke).
Ovaj sjajan rezultat bio je samo posljedica ogromnog truda više generacija te reformi i promjena koje su provođene od daleke 1949. godine do sredine 1990-ih, a taj se trend promjena nastavio do današnjih dana.
Poluge razvoja
Makro-ekonomski stručnjaci se slažu oko ključnih ‘poluga‘ razvoja gospodarskog preporoda Irske. Najčešće se navode sljedeći faktori:
- porezna politika
- mjere poduzete za povećanje izvoza te privlačenje stranih investicija
- reforma obrazovnog sustava
- članstvo u Europskoj uniji od 1973.
- engleski jezik kao prednost u suradnji s globalnim kompanijama, pogotovo ‘velikim igračima‘ iz SAD-a
Ukratko ćemo reći o svakome od navedenih poluga. O onim najvažnijima, kao što su porezna politika i s njome povezane mjere za povećanje izvoza i privlačenje stranih investicija te reforma obrazovnog sustava, posvetit ćemo posebne priče.
Porezne i druge mjere za povećanje industrijske proizvodnje i izvoza?
Spomenuta 1949. je godina osnivanja IDA-e, Državne agencije za industrijski razvoj (Industrial Development Authority). IDA i danas, gotovo 70 godina od svog osnivanja i dalje ima ključnu ulogu u privlačenju stranih investicija. Vrlo rano Irci su shvatili da u svijetu, globalno promijenjenom nakon Drugog svjetskog rata, kao mala država i ekonomija imaju šansu za razvoj jedino otvaranjem svojih granica - poticanjem izvoza i privlačenjem stranih investicija.
Dugogodišnja tradicija izolacionizma preokrenuta je najviše zahvaljujući briljantnom rješenju irske vlade u studenom 1956. godine, uvođenjem mjere oslobođenja plaćanja poreza na profit za izvoznike (EPTR – Export Profit Tax Relief). Uvođenjem nulte stope poreza na profit ostvaren izvozom, izvoz irskih proizvođača se već u 1957. povećao za 18% da bi se udvostručio u samo 5 godina – od 1956.-1960.!
Ono što je možda i važnije od ovako spektakularnog izvoznog rezultata je činjenica da je time postavljen strateški temelj irskog razvoja: niski korporativni porezi. To je onda privuklo direktne strane investicije, a takav pristup je zadržan do danas. 62 godine nakon uvođenja EPTR-a Irska ima najmanji porez na profit od svega 12,5% s brojnim dodatnim pogodnostima za strane investitore. Vlade su se mijenjale, ali ne i strateški pristup poreznoj i investicijskoj politici.
Reforma obrazovnog sustava
Irski obrazovni sustav do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća bio je, prema riječima tadašnjeg ministra obrazovanja D. O‘,Malleya, ‘tamna mrlja na savjesti irskog naroda‘. Investicija u obrazovanje - opširna studija objavljena 1965. pokazala je veliku nejednakost u obrazovanju kao posljedicu socijalnog statusa ili geografske lokacije/prebivališta učenika. Više od trećine učenika nakon osnovne škole ‘ispadalo‘ je iz obrazovnog procesa jer roditelji najčešće nisu imali novaca za plaćanje školarina jer srednjoškolsko obrazovanje nije bilo besplatno.
O‘Malley je odlučio preuzeti odgovornost. U rujnu 1967. je organizirao tiskovnu konferenciju te bez prethodnih konzultacija ili suglasnosti vlade i premijera, bez odobrenih budžetskih sredstava, objavio javnosti vijest o besplatnom srednjoškolskom obrazovanju za sve učenike.
Građani Irske su s oduševljenjem reagirali na takvu odluku i više nije bilo povratka. Pod pritiskom javnog mnijenja donesen je zakon o besplatnom srednjoškolskom obrazovanju. U manje od 10 sljedećih godina, broj učenika s diplomom srednjoškolskog obrazovanja se udvostručio.
Bolja educiranost stanovništva omogućila je na trajne promjene irskog društva: ekonomski razvoj, socijalnu mobilnost i kulturne promjene. Hrabrost i vizionarska inspiracija jednog čovjeka pali su na plodno tlo. Irski narod je pokazao svoju zrelost, prepoznao važnost obrazovanja za generacije koje dolaze i aklamacijom podržao promjene. Više od 90 % stanovnika Irske danas ima diplomu srednjoškolskog obrazovanja (matura ili Leaving cert) i po tome je u samom vrhu Europske unije.
Gdje je Hrvatska po tom kriteriju? Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. srednjoškolsku maturu je položilo oko 58% građana (u ovaj postotak su uračunati i oni s visokim obrazovanjem), imali smo 17,7% visokoobrazovanih, a ostatak ili 42% samo osnovnu školu i manje. Po broju visokoobrazovanih Irska je, s 33,3%, gotovo dvostruko bolja od Hrvatske! Podsjetit ćemo samo na naše ‘porođajne muke‘ kurikularne reforme, politiziranje cijelog procesa i vrijeme koje je na to uzaludno potrošeno.
Irska u EU od 1973.
Irska je uz Veliku Britaniju i Dansku bila u prvom krugu proširenja tadašnje Europske ekonomske zajednice, današnje Europske unije. Strateški potez na tragu prethodno provedenih reformi poreznog i edukacijskog sustava. Slobodan pristup tržištu od tadašnjih 9 država i korištenje tzv. kohezivnih fondova EU, Irska je iskoristila na najbolji mogući način.
Sredstva EU investirana su najvećim dijelom u infrastrukturne projekte, ceste, željeznice, razvoj institucija. Ali opet Irska pokazuje svoju različitost, a rekli bismo i pamet: čak 35% od ukupnih sredstava dobivenih od EU investiraju u razvoj obrazovnog sustava! Prosjek drugih članica je nešto malo manji od 25% u tom segmentu ili prevedeno na jednostavni jezik: Irska je uložila čak 40% više u svoj obrazovni sustav od drugih članica EU. Dugoročni efekti takve odluke osjećaju se i u 21. stoljeću.
Hrvatska je 2012. članstvom u EU ostvarila svoj drugi strateški cilj, nakon ostvarenja prvog cilja - povijesnog stjecanja samostalnosti 1991. godine. Kako smo iskoristili pristup tržištu od tadašnjih 27 članica EU? I kako stojimo s korištenjem EU fondova?
Posljednji statistički podaci govore da smo, na žalost, opet na začelju. Od 10,7 milijardi eura, koje nam stoje na raspolaganju u ‘omotnici‘ za razdoblje od 2014. – 2020. vlada je uspjela ugovoriti tek oko 40% navedenog iznosa. I sada nam prijete sankcije Europske komisije i smanjenje raspoloživih sredstava.
Vjerujem kako možemo zaključiti sljedeće: mi jednostavno nemamo dovoljno znanja, sposobnosti, kapaciteta da iskoristimo pruženu šansu, prije svega na razini državne administracije. A to nas onda opet vraća na činjenicu da su obrazovna struktura i znanje najveća komparativna prednost ili nedostatak nekog društva.
Engleski jezik kao prednost
Svakako je to velika prednost Irske koju Hrvatska nema i nikada neće ni imati. Istraživanje provedeno od strane GFK 2012. pokazalo je da 79% građana zna barem jedan strani jezik što je značajan rast u odnosu na slično istraživanje iz 2006. kada ih je bilo tek 50%. Samo njih 32% izjasnilo se da može uspješno komunicirati na engleskom jeziku.
Znanje hrvatskog jezika svakako nije prednost, koju bismo mogli iskoristiti u globaliziranom svijetu. Moguće rješenje: investirajmo u znanje, u učenje stranih jezika.
Ipak, ovo je samo jedan od ključnih faktora razvoja Irske, nikako najvažniji. Znali su oni engleski jezik i prije provedenih reformi pa su svejedno bili siromašna, seljačka, farmerska zemlja.
Umjesto zaključka
Koja je vizija razvoja hrvatskog društva? I koji su to naši vizionari? Koliko smo puta mijenjali smjer našeg strateškog razvoja u 27 godina hrvatske samostalnosti? Cijenimo li dovoljno postignuća prijašnjih generacija ili u ‘mračno doba komunizma‘ ništa nije valjalo? Koje vrijednosti cijenimo u našem društvu?
Jesu li se bezvremenske, univerzalne, općeprihvaćene vrijednosti ljudskog roda kao što su poštenje, povjerenje, uvažavanje drugih, iskrenost, davanje osobnog doprinosa zajednici u kojoj živimo nepovratno izgubile u našem društvu zbog svega što se događalo od 1990. do danas: ratne strahote, model pretvorbe i privatizacije, korupcija, ortački kapitalizam, stalno vraćanje na 1941. ili 1991. i žalosno etiketiranje ‘crnih‘ i ‘crvenih‘, ‘naših‘ i ‘vaših‘, itd., itd., itd.
Bez poštivanja ovih univerzalnih vrijednosti teško ćemo postići društveni dogovor oko vizije našeg društva i naših strateških poluga razvoja. A bez toga, i dalje ćemo biti osuđeni na stalna lutanja u traženju našeg puta, optuživanja drugih (prethodnih vlada, komunista, EU...) i relativnom nazadovanju.
Pa ako smo danas duboko podijeljeno društvo zbog različitih svjetonazora, nema veze. Jednostavno slijedimo slogan zajednice kojoj smo se priključili, slogan Europske unije: ‘Ujedinjeni u različitosti‘!
Slavimo naše različitosti, pokrenimo društveni dijalog i dogovorimo se kakvu Hrvatsku, kakvu Lijepu Našu želimo i trebamo. I onda slijedimo taj put, bez obzira tko je trenutno na vlasti.