Prijetnje ratnim sukobom stvorile su nacije i države Europe, a znače i učinkovitiju redistribuciju sredstava kroz porezni sustav, kažu istraživanja koja pokazuju i da se u predratnim vremenima države odlučuju snažnije investirati u obrazovanje, piše The Economist.
- Rat je pakao, što ga je manje, to bolje, kaže autor članka i pojašnjava kako se ratovanje pojavljuje u ljudskoj povijesti i stalan je stimulas političke evolucije.
Država koja poboljšava obranu ima kvalitetniju ekonomsku politiku
Obrana je školski primjer javnog dobra. Od sigurnosti dobrobit imaju svi stanovici zemlje i ona ne može biti uskraćena čak ni onima koji je odbijaju platiti. Malo je inicijativa u kojima se zagovara da privatne oružane snage osiguraju obranu, osim ako im se ne dozvoli da od društva uzmu kompenzaciju za svoje napore. Kroz povijest, pravo da brani ljude ima samo legitimna vlada.
>>> Izrael zabrinut zbog naoružavanja ‘neprijateljski nastrojene‘ Saudijske Arabije
Rastom populacije i razvojem tehnologije, pitanje obrane postalo je znatno kompleksnije. To je imalo za posljedicu proliferaciju odgovornosti koju ima neka vlada, po pitanju obrane. Istraživanja Nicole Gennaiolija i Hansa-Joachima Votha pokazala su kako su upravo potrebe financiranja ratnih sukoba potaknule formiranje nacija i država u Europi. Troškovi rata i nastojanja da država bude sigurna, zahtijevali su centraliziranu državu koja je sposobna prikupiti velike sume novca kroz poreze ili kroz moderne, centralizirane bankarske financijske instrumente.
Ta su istraživanja sukladna zaključcima Timothya Besleya i Torstena Perssona, koji kažu kako moć države koja je sazdana kako bi poboljšala obranu, stvara kvalitetnije ekonomske politike te kapacitete poreznom sustavu koji direktno transferira dobra.
Natjecanje u naoružanju podrazumijeva tehnološki razvoj i veću obrazovanost
Natjecanje u naoružavanju dugo je državama davalo poticaj da krenu putem tehnološkog razvoja. Međutim, industrijska revolucija i razdoblje totalnog rata ograničilo je dosege države. Primjerice, američke federalne vlasti vrlo su tromo prisupile pitanju obrazovanja svojih stanovnika, a to se promijenilo 1985. godine, kada je Dwight Eisenhower donio zakon kojim je za potrebe obrazovanja odobrena svota koja bi danas iznosila oko 8 milijardi dolara (tada je to bila milijarda dolara).
Taj je novac usmjeren u znanost, učenje stranih jezika i matematike. Nacionalni obrambeni obrazovni akt bio je odgovor na lansiranje Sputnika jer su se vlasti u SAD-u uplašile da gube vodeću ulogu u tehnološko-vojnom nadmetanju sa Sovjetskim savezom.
>>> FOTO: Trump potpisuje 110 milijardi dolara vrijedan ugovor o prodaji oružja Saudijskoj Arabiji
Torsten Persson, profesor s Međunarodnog ekonomskog instuta u Helsinkiju i suradnik Timothya Besleya, profesora na Sveučilištu Harvard, u svojim je istraživanjima koja pokrivaju oko 150 godina obrazovanja u različitim zemljama, otkrio kako u situacijama kada postoji ratna prijetnja demokratske države i demokratska društva imaju tendenciju značajnije ulagati u obranu. Ali i značajnije ulagati u obrazovanje.
Ne profitiraju samo školarci. DARPA (eng. American Defence Research Agency) odgovorna je za stvaranje interneta, a baš kao i NASA, nastala je još u doba Eisenhovera. U 20. stoljeću postalo je jasno kako, ukoliko želite nastaviti strateški se razvijati, utoliko ekonomija mora biti snažna, industrijalizirana, a radna snaga obrazovana. Suočene s prijetnjama, vlade su kroz povijest znale odgovoriti.
Bez sigurnosne ugroze neučinkovitija ekonomija zemlje
Ratovi znače velike ekonomske troškove, o tome nema spora. Međutim, najnovija istraživanja Stephena Broadberrya i Johna Wallisa kazuju kako dugoročna ekonomska prednost nema nikakve veze s višim stopama rasta, već s time koliko su frekventna razdoblja ekonomskih kontrakcija (kao što su ratovi).
Kada nema sigurnosne ugroze, ekonomije imaju tendenciju postati znatno neučinkovitije.
Ekonomski razbor potiče investiranje u opće dobro, jačanje fiskalnih kapaciteta i osnaživanje socijalnih sigurnosnih mreža. Međutim, u većini društava prevladava mišljenje kako pitanje nacionalne sigurnosti ima više veze s infrastrukturnim investicijama nego nekim drugim značajkama obrane zemlje.
>>> Metro Cash & Carry pokreće projekt Ready2Lead
Moraju li društva birati između egzistencijalnih strahova vojske i funkcionalne vlade? Ne nužno.
Alberto Alesina i Enrico Spolaore u svojoj knjizi "Veličine nacija" kažu kako zemlje s velikim vojnim budžetima nastoje biti politički homogeni, zbog čega su njihovi glasači uglavnom nezadovoljni. Međutim, upravo na njihovim odlukama neke druge, uglavnom male zemlje, prolaze bez odgovornosti. Takve zemlje najčešće nisu izložene većim prijetnjama od izbijanja ratnog sukoba i njima nije bitno imati velik vojni budžet. U takvom okruženju isplati se biti malen i imati stanovništvo koje, uglavnom, razmišlja slično. Sve se to mijenja kada nastupi neka vrsta ugorze, bilo da se radi o vojnoj ugrozi ili ugorzi primjerice, od potresa i poplava. Tada su takve zemlje spremne na suradnju i prestaju se šlepati na odlukama koje donose tuđe vlade.