Činjenica je da je hrvatski BDP danas, osam godina od izbijanja gospodarske krize te unatoč tome što zadnje dvije godine bilježi pozitivne stope rasta, realno na 8,5% nižoj razini od svog vrhunca zabilježenog 2008. godine piše Arhivanalitika. No, to ne znači da se u pozadini ne događaju i neke pozitivne stvari.
Uvijek treba imati na umu kako je standard dosegnut 2008. bio na izrazito trulim temeljima. Zaduživanje u inozemstvu i višegodišnji kreditni rast po visokim dvoznamenkastim stopama, koji je završavao u klasičnoj potrošnji iznad realnih (održivih) mogućnosti te neproduktivnim investicijama, nije mogao trajati u nedogled. Da ne ponavljamo sve poznato, dovoljno je pogledati kako nam se kretao tekući račun platne bilance:
- 2006. -6,5% BDP-a,
- 2007. -7,1% BDP-a,
- 2008. -8,8% BDP-a.
Sve i da su ti deficiti bili posljedica investicija u sektor međunarodno razmjenjivih dobara (a toga je bilo najmanje), takvi manjkovi naprosto nisu dugoročno održivi. Uz sav prihod od turizma, bruto međunarodne pričuve naposljetku nisu više pokrivale ni 5 mjeseci vrijednosti uvoza roba i usluga. Ukratko, dosegnuti standard je bio zavaravajući i ispuhivanje bi vrlo skoro krenulo i bez poticaja izvana u vidu financijske krize.
>>>Ministar Dobrović: Vetropack Straža je primjer kako u praksi funkcionira kružno gospodarstvo
S obzirom na to da će proći punih 10 godina prije nego opet dostignemo razinu BDP-a zabilježenu 2008., slobodno možemo govoriti o „izgubljenom desetljeću“ – ali samo kao kritiku lošim javnim politikama zbog kojih nismo ranije izašli iz recesije. Za sve drugo, uvijek trebamo imati na umu kontekst tada dostignutog standarda (=„truli temelji“).
Na sljedećem grafikonu vidljivo je kako se kretao realni BDP i ključne sastavnice u zadnjih 8 godina tj. kako se određeni strukturni pomak gospodarstva ipak dogodio (sve je prikazano u stalnim cijenama tj. prilagođeno za inflaciju).
izvor: DZS
Iz grafikona je vidljivo sljedeće:
- Najveći utjecaj na pad BDP-a imao je izraziti pad investicija.
- Potrošnja kućanstva pala je više nego ukupni BDP što upućuje na to da su se građani prilagodili novim okolnostima i realnim mogućnostima.
- Potrošnja države je cijelo vrijeme bila otprilike jednaka unatoč tome što se državna blagajna osjetno slabije punila.
- Državna potrošnja u nominalnim terminima rasla, tj. država nije bila sposobna čak niti zadržati nominalno istu razinu rashoda.
- Uvoz je osjetno pao u prvim godinama krize: kasnije je počeo rasti, ali i dalje je i uvoz roba i uvoz usluga na nižoj razini nego 2008. godine.
- Nakon što je BDP kumulativno pao za preko 12%, izvoz roba i usluga već u 2014. prelazi razinu na kojoj je bio zadnje pretkrizne godine te nastavlja snažno rasti.
>>>Kinesko gospodarstvo ponovo ubrzalo, zaslužni povećana državna potrošnja i tržište nekretnina
Izvoz roba i usluga danas čini preko 50% BDP-a i to je najveći pozitivni pomak koji se dogodio u ovom razdoblju. Najveće promjene opet možemo vidjeti kroz tekući račun platne bilance: od velikih deficita koji su 2008. godine dosegli 8,8% BDP-a, deficit se polako počeo smanjivati i do 2012. je u potpunosti eliminiran, a Hrvatska od tada ostvaruje suficit tekućeg računa platne bilance.
Ovaj strukturni zaokret hrvatskog gospodarstva najbolje je vidljiv iz platne bilance roba i usluga izražene u eurima:
izvor: DZS
Od gotovo 4 milijarde eura deficita ostvarenog u razmjeni roba i usluga s inozemstvom prije krize, danas se ostvaruje suficit od gotovo 1,5 mlrd. eura. I to je jedan od ključnih razloga zašto je ovaj gospodarski rast kojem svjedočimo na zdravijim temeljima od prijašnjeg ciklusa.
Građani su prilagodili potrošnju stvarnim mogućnostima, privatni sektor se restrukturirao i okrenuo izvozu, a samo država nije obavila svoj posao. U toku krize gomilali su se ogromni deficiti proračuna, javni dug je udvostručen, a BDP je svejedno padao.
>>>Najbrži rast BDP-a u devet godina: Gospodarstvo u četvrtom tromjesečju 2016. poraslo 3,4 posto
Priča o prošloj krizi pokazuje koliko je važno državnu potrošnju držati pod kontrolom, naročito u fazama gospodarskoga rasta. Jednom kad državni rashodi dostignu određenu razinu, gotovo ih je nemoguće smanjiti ako se pokaže potrebnim, tj. kad izbije recesija i državna kasa se počne slabije puniti.
Zadnju krizu smo uspjeli proći bez klasičnog bankrota i/ili oštrog rezanja državne potrošnje, jer nam je javni dug bio ispod 40% BDP-a prije ulaska u recesiju. Danas, s razinom javnog duga od 84% BDP-a i bez investicijskog rejtinga, takav luksuz si više ne bi mogli priuštiti, zaključuje Arhivanalitika.