Jedan od najdelikatnijih i najtežih dijelova u postupku javne nabave je odrediti cijenu robe, radova ili usluga. Anđelko Rukelj, zamjenik predsjednika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave na konferenciji Pravna zaštita u javnoj nabavi održao je vrlo zanimljivo predavanje o praktičnoj temi - izuzetno niskoj ponudi. Na početku je odmah istaknuo da je nemoguće utvrditi je li neka ponuda ima izuzetno nisku cijenu, ako ne postoji kvalitetna priprema.
– Netko će procjenjivati na temelju prošlogodišnjeg natječaja, netko prema projektantskoj procjeni netko će napraviti istraživanje tržišta. U svakom slučaju treba biti vrlo pažljiv. Prema Zakonu o javnoj nabavi naručitelj je, ukoliko mu se čini da se radi o izuzetno niskoj cijeni, obvezan zahtijevati od tvrtke da objasni tu cijenu te dati rok za objašnjenje koji ne smije biti kraći od pet dana – objasnio je Rukelj.
Naručitelju procjenu niske cijene olakšavaju tri stvari koje propisuje podzakonski akt, Pravilnik čl. 22: najmanje tri valjane ponude na natječajima, ako je razlika u cijeni ili trošku veća od 20 posto od cijene drugorangirane valjane ponude ili ako su cijene za 50 posto niže od prosječne cijene svih ostalih ponuda.
Rukelj je istaknuo da propisi u javnoj nabavi ne definiraju pojam izuzetno niske ponude već samo postupak koji treba provoditi da bi se takva ocjena utvrdila. Diskrecijsko pravo naručitelja je hoće li koristiti alat provjere.
>>>Unatoč bombastičnim najavama, nismo riješili postojeće probleme u javnoj nabavi
- Naručitelji koji ne koriste alat provjere ulaze u rizik da mu ponuditelj ne isporuči robu. Imat će i izgledan pritisak od strane odabranog ponuditelja na redefiniranje ugovornih obveza. Ponuditelj može reći: evo imam neki sličan, malo jeftiniji proizvod, predložiti neki aneks ugovora, koristiti izgovore poput ‘toga nema više na tržištu‘ i sl. Vrlo su zahtjevni postupci kod potrošnog materijala poput hrane ili sredstva za čišćenje, u kojima u ponudama postoji veliki broj stavki i teško je odrediti u kojoj mjeri određena stavka utječe na ukupnu cijenu ponude. Omjer 90:10 se najčešće uzima kao kriterij i on utječe na nečiju prednost u postupku. Ako na red dođu izmjene Zakona o javnoj nabavi treba apelirati da se taj omjer izmijeni jer rješenje 90:10 nije dobro. To je samo drugim riječima najniža cijena – smatra Rukelj.
Vrlo je teško odrediti i cijenu u kategoriji usluga jer ona varira od jedne do druge djelatnosti i ovisi o odnosu ponude i potražnje na tržištu. Teško je procijeniti realnu cijenu konzultanta ili nekog drugog stručnjaka koji ulaže intelektualni rad. Rukelj je naveo primjer usluga čišćenja.
>>>Javna nabava je prilika za poduzetnike ‘teška’ tri bilijuna eura godišnje na razini EU
- Prije sedam, osam godina vladala je opća histerija oko outsourcinga čišćenja. U početku je tržište bilo željno takvih usluga, međutim došlo je do poplave ponuda i cijene su se spustile. Posljedično smo imali neplaćene radnice, lošu kvalitetu usluge i vrlo mnogo raskida ugovora. Kasnije na tržištu ne možete više naći ponudu jer su ljudi otišli na bolje plaćena radna mjesta. Slična stvar je bila i u građevinskom sektoru, a opće je poznato da se u javnoj nabavi uvijek najveći fokus stavlja na radove jer imaju najveće vrijednosti. Građevinski sektor je u vrijeme krize, a u želji da zadrži zaposlenost kapaciteta, namjerno u postupcima sudjelovao s preniskim cijenama, vjerujući da kriza neće potrajati dugo i da će im se izgubljeno brzo vratiti. U međuvremenu su cijene dodatno pale, radnici su otišli na bolje plaćena mjesta u inozemstvo, a niz poduzetnika je nestalo s tržišta. Danas jedva deset velikih građevinskih tvrtki može odraditi posao u Hrvatskoj. Alat propitkivanja izuzetno niske ponude je ujedno i priča o demografskoj obnovi. Zato kritički treba propitkivati koji je širi utjecaj ovog alata na društvo u cjelini. On je diskrecijsko pravo naručitelja, ali tko radi učinkovitu javnu nabavu, sigurno će voditi računa o tome da koristi ovaj alat - zaključio je Rukelj.