Ruševine preko puta zagrebačkog Glavnog kolodvora ili aparat za kavu zasigurno nisu nešto što biste prvo preporučili strancima da pogledaju kada posjete hrvatsku prijestolnicu. Upravo to, međutim, ‘postaje‘ su nedavno pokrenute (anti)ture Invisible Zagreb u kojem drugu, tajnu stranu našeg glavnog grada svim zainteresiranima otkrivaju bivši i sadašnji beskućnici.
Riječ je o projektu pokrenutom od strane Agencije za društveno odgovorno poslovanje i marketing Brodoto u suradnji s humanitarnom udrugom Fajter, a prve šetnje krenule su prošli mjesec.
- Ideja se rodila početkom godine, nakon čega smo tražili neku osobu koja bi se uklopila u naš projekt. Gospodina Mileta Mrvalja nije bilo teško pronaći pošto je i ranije bio dosta prisutan u medijima. Otišao sam na jedno njegovo predavanje, gdje sam čuo njegovu priču i shvatio da je riječ o vrlo elokventnoj i inteligentnoj osobi. Zajedno smo krenuli ‘brusiti‘ cijelu ideju, razmišljati kako bi ona trebala izgledati u praksi. Cilj njegove udruge Fajter je senzibilizacija društva za probleme s kojima se susreću beskućnici pa smo odlučili takva predavanja izvući iz učionice na autentične lokacije - govori nam Branimir Radaković iz agencije Brodoto.
>>>Gdje se beskućnici mogu ugrijati u ekstremnim zimskim uvjetima
Projekt Invisible Zagreb, nastavlja priču Radaković, uz spomenutu senzibilizaciju javnosti, beskućnicima pomaže i financijski kroz donacije koje se prikupljaju na besplatnim turama. Te ture daju im priliku i za resocijalizaciju pošto dolaze u kontakte s ljudima i stvaraju neke kompetencije koje ih na psihičkoj bazi mogu izvući iz stanja letargije u kojem se puno njih nalazi.
Prvotno su planirali da šetnje kreću od katedrale kroz Opatovinu, gdje se nalazi pučka kuhinja, pa preko Zrinjevca do Glavnog kolodovora. Ispostavilo se da takve ture traju malo predugo i da se nije stvarala potrebna kohezija zbog čega su ih odlučili napraviti kompaktnijima te trenutno kreću kod kipa Kralja Tomislava, nastavljaju se kod aparata za kavu na Glavnom kolodvoru, koji beskućnicima u hladnim danima znači mnogo više nego što možemo i zamisliti. Tura završava kod ruševina navedenih na početku teksta, gdje ljudi mogu vidjeti i klupe na kojima su beskućnici prije boravili. Tjedno imaju pet tura u trajanju od sat i pol, svakim danom osim utorka i četvrtka u 18 sati. Ispočetka je na njih dolazilo više stranaca, točnije ‘backpackera‘ pošto su se reklamirali po hostelima i sličnim mjestima, ali su se ugodno iznenadili odazivom domaćih.
Invisible Zagreb je neprofitni projekt baziran na volonterskom radu. Pohvalili su i Turističku zajednicu grada Zagreba od koje su dobili jako dobar feedback u obliku promocije na njihovim infopunktovima i web stranicama, dok su u Ministarstvu turizma osigurali potvrde da beskućnicima ne treba licenca za vođenje turističkih tura.
>>>Škibola: Zbog novog zakona više dajemo za pse, nego za beskućnike
Mile Mrvalj, humanitarac koji je i sam bivši beskućnik, iznio nam je alarmantne podatke dobivene u Ministarstvu za demografiju prema kojima u Hrvatskoj živi milijun siromašnih, od čega ih 200.000 živi u ekstremnom siromaštvu ili u opasnosti da uđu u ekstremno siromaštvo, odnosno da svojim primanjima ne mogu podmiriti osnovne potrebe poput režija.
- Problem beskućnika se desetljećima ‘stavlja pod tepih‘. Ova antitura je logičan slijed svih mojih aktivnosti i pokušaja da kroz udrugu upoznam javnost s tim problemom. Žalosno je da se u ministarstvima problemi beskućnika ne adresiraju na adekvatan način. I sam sam bio beskućnik tri i pol godine, ali državi nisam predstavljao problem pošto u sustavu nisam postojao. Kada nemaš osobnu i mjesto prebivališta, ti ne postojiš, nemaš čak ni pravo glasa – istaknuo je Mrvalj i upoznao nas s najvećim predrasudama s kojima se susreću beskućnici.
- Najveće predrasude su da je riječ o neradnicima koji su sami krivi za to što im se dogodilo. U Hrvatskoj, nažalost, devedeset posto beskućnika su ljudi koji su se u toj situaciji našli zbog raznih kredita, jamstava ili gubitka posla. Stotine firmi koje su nekoć zapošljavale tisuće ljudi preko noći su bankrotirale i mnogi koji su dotad životarili ostaju bez posla i prihoda. Tada dugovi koji su se činili mali zahvaljujući zateznim kamatama postaju astronomski. Nakon toga im se raspadne obitelj, napuštaju ih prijatelji zbog čega padaju u teške depresije. Takva stanja brojne beskućnike vode u alkoholizam, kao svojevrsni bijeg od stvarnosti. Ljudi ne shvaćaju da alkoholizam kod beskućnika nije uzrok, već posljedica.
>>>Božićna priča – Karlo Mamić Štoos: Mladi investitor pokrenuo mobilnu pučku kuhinju
Priča o tome kako je završio na ulici, kazao je Mrvalj, prokleto je jednostavna. Kada su mu umrli roditelji, dobio je ostavštinu od koje je otvorio galeriju. Kako je završio školu za primjenjenu umjetnost, sanjao je imati vlastitu galeriju, zbog koje je i stan stavio pod hipoteku. Galerija je donosila samo gubitke, na kraju ga i upropastivši.
Na šetnjama, ističe, uvijek pokušava objasniti i zašto se tako mali broj beskućnika uspijeva izvući i ponovno stati na svoje noge. Pored depresije i alkoholizma, najveći problem je kako savladati samoga sebe.
- Meni nije toliko smetala neimaština, koliko činjenica da te društvo, rodbina i prijatelji, izolira. Ja ih ponovno pokušavam potaknuti, kao kada srcu date elektrošok. Da nađu neki smisao i da shvate da nisu sami i odbačeni - objašnjava Mile.
>>>VIDEO: Od beskućnika imigranta do vrhunskog pariškog šefa s Michelinovom zvijezdom
Osim što vodi ovu turu, organizirao je i desetke okruglih stolova s raznim temama i stručnim ljudima. U udruzi ima i dvojicu akademika, desetak doktora znanosti, ali svojim najvećim bogatstvom smatra mlade volontere poput studenata i učenika. Također, pokrenuo je i brojne radionice, napravio skvot u kojem spavaju beskućnici, a tu su i brojne izložbe, predavanja i koncerti.
Reakcije s kojima se susreće na svojim turama su različite pa tako turiste iz uređenih država čudi hrvatski paradoks da se neki dobri zakoni uopće ne provode. Hrvate, pak, više zanima kako radi Caritas, Crveni križ ili neke nadležne gradske institucije. Mrvalj kaže kako svi oni rade svoj posao, ali sva ta aktivnost predstavlja tek ‘kap u oceanu‘. S druge strane, svojim iskustvima s ulice redovno izaziva emociju koja potom promijeni i način na koji ljudi razmišljaju o beskućnicima.
Za kraj su nam otkrili i planove za budućnost među kojima je proširiti čitav projekt, kao i nastaviti s organiziranjem okruglih stolova i radionica. Jedna od njih, pojasnio nam je Branimir Radaković, je informatička radionica za beskućnike koji će potom raditi na promotivnim brošurama i lecima. Želja im je uključiti što više beskućnika u Invisible Zagreb, no problem je što nije lako pronaći ljude koji su dovoljno elokventni.
- U mojoj udruzi postoje divni ljudi, vrijedni i pošteni, ali mi kažu ‘ne znam ja pričati, pusti mene‘. Mislim da u Zagrebu možete naći malo beskućnika koji bi vodili projekt, ali ih možemo integrirati u projekt na druge načine. Glavni cilj je resocijalizacija: beskućnik koji živi godinu-dvije na ulici izgubi radne navike, ali i one komunikacijske. Kroz ovakve projekte oni dobivaju i priliku za interakciju, redovnu komunikaciju s ljudima – zaključuje Mrvalj.