Sinkronizacija se prije petnaestak godina doživljavala kao nužno zlo koje će vam, sasvim sigurno, pokvariti doživljaj gledanja filma. Nije se upotrebljavao prirodni govor, bilo je mnogo kreveljenja i glumatanja. Preokret se dogodio kad su se na tržištu pojavili dugometražni crtići poput ‘Kralja lavova‘ ili ‘Potrage za Nemom‘ koji je 2003. razbio predrasude. Sinkronizacija je postala ne samo prihvatljivom nego i vrlo poželjnom produkcijskom kategorijom pa danas neki crtići u kinima imaju pedeset posto sinkroniziranih i pedeset posto titlovanih verzija.
Nekad je crtiće sinkronizirao jedino HRT u svojim studijima. Dolaskom komercijalnih televizija pojavila se potreba za dodatnim studijima. Prvi dugometražni film koji je sinkroniziran na hrvatski jezik bio je ‘Stuart Mali‘, i to ne za kina, nego za VHS medij, a prodan je u suludih šezdeset tisuća komada. Postupno su počeli dolaziti i specijalizirani dječji kanali, od kojih je najozbiljniji Nickelodeon, koji emitira igrane i animirane serije. Za razliku od dugometražnih filmova serije su vremenski zahtjevnije za sinkronizaciju, budžeti su mnogo manji, nema redatelja i glasovnog testiranja glumaca. Za snimanje od dvije do tri sezone imate četiri mjeseca i treba vam pet puta više ljudi da biste sve napravili do roka, što znači da su ljudi i manje plaćeni od glumaca angažiranih na dugometražnim filmovima
U sinkronizacijskoj produkciji tržišne su karte podijeljene. Net pokriva najveći broj zemaljskih i kabelskih kanala, Livada se bavi s najviše kinonaslova, a tu je i Duplicato u Blitzovu vlasništvu koji radi za Paramount i Dreamworks Entertainment. Postoje još manji studiji kao što su Avid produkcija, AVC produkcija i Studio6, no ni jednome sinkronizacija nije jedini posao.
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider.