Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, čiji je smisao da "potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja", prati sjena političkih kontroverzi za koje dio stručnjaka smatra da proizlaze iz različitih tumačenja prošlosti.
Taj je dan u Hrvatskoj određen dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima iz 2011., na preporuku Europskog parlamenta iz 2008. da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja tih sjećanja vlastitoj povijesti i tradiciji.
Hrvatska ga obilježava zajedno s pet europskih država 23. kolovoza, na dan kad je potpisan njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, dok ga većina članica EU-a obilježava na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja.
Problemi u obilježavanju Dana žrtva svih totalitarizama
Objašnjavajući okolnosti donošenja odluke, povjesničar sa Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković ističe da su dan sjećanja u Europskom parlamentu predložili predstavnici zemalja članica bivšeg sovjetskog bloka nakon Drugog svjetskog rata, koje su osjetile da EU paradigma sjećanja, fokusirajući se na holokaust i pobjedu antifašističkih snaga, ne predstavlja u potpunosti načine na koje se 20. stoljeće pamti po čitavoj Europi.
Treba naglasiti kako se originalno ime deklaracije referiralo na žrtve nacizma i staljinizma, zbog čega se stvorio otpor deklaraciji kod nekih ljevičarskih predstavnika koji su strahovali da bi se time izjednačilo te dvije ideologije. Termin "totalitarizam", kako se danas koristi, također može biti problematičan s obzirom da je konstrukt Hladnog rata i nije primjenjiv na sve slučajeve. Primjerice, bilo bi teško tvrditi da je socijalistička Jugoslavija bila totalitarna država svo vrijeme svoga postojanja, dodaje Pavlaković.
Povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest Mario Jareb smatra kako se u široj javnosti taj dan nerijetko interpretira kao dan žrtava komunizma. Razlozi za to su, po njemu, višestruki i djelomično ih treba tražiti u svojevrsnoj nezainteresiranosti lijevih društvenih i političkih struja u Hrvatskoj za taj dan, možda i zato što su u njegovu temelju održavanje sjećanja na žrtve svih totalitarizama i osuda svih totalitarnih sustava i ideologija.
Prihvaćanjem tih temelja, mnogi koji se predstavljaju baštinicima onoga što reduciraju isključivo na antifašizam bili bi prisiljeni osuditi i baštinu na koju se oslanjaju, odnosno odati počast žrtvama komunističkih zločina. Iako se iz njihovih usta ponekad čuju deklaratorne osude svih totalitarizama, češće je ipak riječ o relativiziranju komunističkih zločina, pa i o otvorenom nijekanju da su to uopće bili zločini, ističe Jareb.
To je tek jedan od razloga zašto se u javnosti može steći dojam da oni koji obilježavaju taj dan čine to u prvom redu da bi osudili komunističke zločine, pri čemu ne treba zaboraviti da je gotovo pola stoljeća u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji postojala tek jedna "istina", utemeljena na crno-bijeloj slici koju je još potkraj Drugoga svjetskog rata nametnula KPJ i prema kojoj su na jednoj strani u tom ratu bile "sile svjetla i napretka" predvođene Titom i Partijom, a na drugoj isključivo "sile mraka i zločina", tvrdi Jareb.
Luthar: Pogrešno izjednačavanje događaja tijekom i nakon rata
Povjesničar s Instituta za kulturu i memorijske studije Slovenske akademije znanosti i umjetnosti Oto Luthar poziva se na židovskog povjesničara Yehuda Bauera, profesora na studijima holokausta Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, i smatra da je Dan sjećanja na sve totalitarizme sastavni dio politike prošlosti, koje smo svjedoci posljednjih dvadeset godina, a koja se oslanja na "radikalnu reinterpretaciju sjećanja na Drugi svjetski rat i vrijeme neposredno nakon njega".
Problem je u tome što konzervativne političke skupine u Europi od ranih devedesetih izjednačavaju događaje tijekom i nakon rata, bez obzira na povijesne činjenice koje jasno svjedoče da se stanje u baltičkim zemljama, Poljskoj, te u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi ne može izjednačiti, kaže Luthar.
Kao i Bauer, mislim da se svi zločini koji su tada počinjeni ne mogu interpretirati kao genocid - on je bio rezerviran za Židove. Poljake, Litvance, Latvijce, Estonce, Čehe, Slovence... nacisti su htjeli germanizirati, a one koji su se opirali ubiti, ali to nije bilo sustavno istrebljenje. Radilo se o planskom brisanju nacionalnog identiteta, dok su Židove zimi 1942. (Wanssekonferenz) službeno odlučili istrijebiti, ističe Luthar.
Luthar naglašava da je staljinistički režim bio drukčiji. Iako je bio represivan i isključiv, nije bio genocidan. Sovjetska vlast u Ukrajini nije ljude istjerala ili ubijala zato što su bili Ukrajinci, nego zato što su imali žito. Potonje su željeli izvoziti na Zapad kako bi nabavili opremu za izgradnju industrijskog carstva.
U tome se staljinistička ideologija značajno razlikovala od nacističke, koja je bila utemeljena na rasizmu, tj. antisemitizmu. Hitler je bio uvjeren da će Židovi uništiti njemački narod, pa je Goeringu poslao i memorandum koji govori upravo o tome. Usput, to je jedini dokument takve vrste, s obzirom da je njihova prepiska jedna od najčuvanijih tajni, dodaje Luthar.
Pavlaković: Propao pokušaj "dijaloga" Jazovka - Jadovno
U Hrvatskoj je taj dan prvenstveno korišten kako bi se komemorirale žrtve komunizma, što umanjuje potencijal dana sjećanja da uistinu kritički sagleda posljedice autoritarnih, netolerantnih i nedemokratskih političkih sistema, ističe Pavlaković.
Prethodni ministar branitelja Predrag Matić pokušao je stvoriti ravnotežu istovremeno organiziravši komemoracije u Jazovki i Jadovnom na isti dan, međutim to je ispalo kao prisilan i sterilan ritual, koji je malo postigao u pokušaju stvaranja kulture dijaloga u Hrvatskoj, s obzirom da su obje komemoracije ostale kontroverzne do današnjih dana.
Možda bi neko neutralnije mjesto sjećanja, kakav je Oltar domovine ili novoplanirana lokacija u centru Zagreba, bolje poslužilo kao mjesto na kojem se mogu održati komemoracije u čast svim žrtvama na dostojanstveniji način nego što je to negiranje žrtava s jedne ili druge strane, a što doživljavamo unatrag nekoliko godina, kaže Pavlaković.
Slične kontroverze prate obilježavanje toga dana i u drugim zemljama. Luthar to objašnjava na primjeru Slovenije, gdje o obilježavanju najviše brine Centar za nacionalno pomirenje. Centar, koji je 2008. godine osnovao bivši premijer i vođa Slovenske demokratske stranke Janez Janša, vodi članica Izvršnog odbora Demokratske stranke Andreja Valič, pa je teško vjerovati da ta institucija može apolitično i objektivno interpretirati probleme tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega.
Ona zadnje dvije godine aktivno sudjeluje u komemoraciji ispred spomen ploče u spomen svim žrtvama totalitarnih režima, koju je na ogradu američkog veleposlanstva u Ljubljani dao postaviti bivši veleposlanik SAD-a u Sloveniji Joseph A. Mussomeli. Pločom se "odaje počast svim Slovencima, koji su tražili mir, ali nisu mogli izbjeći rat", dodaje Luthar.
Kako na dosadašnjim komemoracijama pred veleposlanstvom nije bilo predstavnika Saveza društava boraca za vrijednosti NOB-a, možemo pretpostaviti da se tu misli na slovenske domobrane, koji su otvoreno surađivali s talijanskim i njemačkim okupacijskim jedinicama. Kako su domobrani usvojili i antisemitsku ideologiju okupatora, zbog njihovih zločina za vrijeme rata ne vidim mogućnost za zajedničko obilježavanje toga dana, kaže Luthar.
Jareb: Treba senzibilizirati javnost u vezi Golog otoka
Jedno od mjesta koje u značajnoj mjeri simbolizira žrtve poratnog razdoblja je Goli otok, no za njegovo uređenje i zaštitu ne pokazuje se dovoljno interesa.
Goli otok jest zastrašujući primjer komunističke represije i obračuna s neistomišljenicima bez obzira na njihovu političku i vjersku pripadnost, mjesto na kojemu su "u čovjeku ubijani duša i čovjek", prema čemu se fizička smrt činila manjim zlom. Goli otok, odnosno njegove žrtve, zaslužuju održavanje sjećanja na sve što se je tamo događalo i na dostojanstveno odavanje počasti, ističe Jareb.
Na odnos prema Golom otoku utjecalo je više razloga. "Iako to ne držim najvažnijim, ipak ne treba zaboraviti kako je to mjesto promišljeno izabrano za mjesto zatočenja protivnika režima upravo zbog svoje zabačenosti i izoliranosti. Također, od svih mjesta masovnih stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću, o Golom otoku i onome što se tamo događalo najmanje se znalo. Strahote kojima su zatočenici bili izloženi i desetljećima nakon njihova izlaska na slobodu utjecale su na održavanje ‘zavjeta šutnje‘ o tome što su proživjeli", napominje Jareb.
Pavlaković pak ističe da kompleksna povijest Golog otoka i njegovih žrtava, od kojih su mnogi bili komunisti i ne-Hrvati, objašnjava zašto on još nije postao značajno mjesto sjećanja na žrtve komunizma u Hrvatskoj.
Tek u novije vrijeme susrećemo se s povećanim interesom za fenomen Golog otoka, a već su dostupni i rezultati nekih ozbiljnijih historiografskih istraživanja, što je temelj od kojega se može krenuti u senzibiliziranje javnosti te održavanje sjećanja na žrtve toga strašnog mjesta, objašnjava Jareb.
"Za neke baštinike nekadašnjeg jugoslavenskog komunističkog sustava, koji se danas vole nazivati antifašistima, Goli otok tek je jedna od točaka obračuna s ‘reakcijom‘, u tom slučaju s mnogim komunistima koji su navodno izdali Tita i Partiju u njihovu obračunu sa Staljinom i SSSR-om. Istodobno, neki koji istodobno upozoravaju na zločine komunizma, na stradanja golootočkih zatočenika gledaju tek kao na svojevrsni unutarpartijski obračun, a ne na još jedan primjer komunističke represije nad svim pojavama koje su bile nepoćudne Partiji", dodaje Jareb.
Opasnost zamjene pojmova žrtve i ideologije
Luthar smatra da zajedničko obilježavanje žrtava obaju režima znači pojmovno poistovjećivanje, izjednačavanje i miješanje dva procesa, koji nose određenu sličnu praksu, ali daleko od toga da mogu biti isti, iako je komunistički režim nanio ogromnu patnju.
Jareb smatra da se taj dan odnosi na sve totalitarizme, na što upućuje i događaj na koji se naslanja – njemačko-sovjetski sporazum iz 1939. godine. Sustav koji je vladao u komunističkoj Jugoslaviji svakako je bio totalitaran, i to bez obzira na rasprave i dvojbe kojima je u temelju pitanje može li se o DFJ/FNRJ/SFRJ kao totalitarnoj državi govoriti tek u razdoblju od njezina konstituiranja potkraj Drugoga svjetskog rata i u godinama nakon svršetka rata, ili na nju kao na totalitarnu državu treba gledati tijekom cijeloga razdoblja njezina postojanja.
Postoje zagovornici ideje da na jugoslavenski režim u kasnijim desetljećima njegova postojanja treba gledati kao na autoritarni, a ne totalitarni. No, njegova osnovna obilježja, poput monopola jedne stranke i njezine ideologije u društvu i politici, te namjere potpune preobrazbe društva u skladu sa ideološkim zasadama Partije, ostala su prisutna sve do njegova sloma. Ne treba posebno ni spominjati nepostojanje slobode mišljenja i izražavanja, političke zatvorenike i slično, što su sve nedvojbeno obilježja totalitarnih sustava, ističe Jareb.
Pavlaković smatra da je teško tako nešto tvrditi, ali još više upozorava na opasnost zamjene pojmova žrtve i ideologije. Opasnost "žrtava svih totalitarizma" je upravo u tome da se stvara percepcija da su ideologije izjednačene, umjesto fokusiranja na činjenicu da se svih žrtava treba sjećati i komemorirati ih na dostojanstven način.
Potencijal takvog dana sjećanja je poruka da je politički ekstremizam u bilo kojem obliku štetan po društvo i da komunizam i naci-fašizam trebaju biti istraženi i objašnjeni. No, to ipak ne znači da su oni jednaki, a žrtve s obje strane se mogu komemorirati bez da se izjednačavaju te dvije ideologije i režimi koji su bili odgovorni za mnoge smrti u 20. stoljeću.
Dan sjećanja prilika je političkoj eliti, vođama vjerskih zajednica i intelektualcima da osude aspekte totalitarizma koji su protivni vrijednostima otvorenog, tolerantnog i demokratskog društva, koje štiti sve svoje građane, zaključuje Vjeran Pavlaković.
piše: Ivo Lučić