Slučaj Maun-Empijal: Tri i pol godine čekaju dozvolu za obradu otpadnih guma

Tvrtka Maun i njezin pravni sljednik Empijal već tri i pol godine čekaju da u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike odobre potpisivanje ugovora s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kako bi u poslovnoj zoni Štikada u ličkome mjestu Lovincu tvrtka proizvodila naftu, plin, čađu i žicu obradom otpadnih guma. Iskoristivost procesa je 99-postotna, a investicija je vrijedna pet milijuna eura, priča Ivan Ivančić, nekadašnji direktor Mauna, a današnji Empijala. Odmah bi zaposlili 60 ljudi, s perspektivom još njih 40-ak, ali sve je zapelo u bespućima hrvatske birokratske, a možda i korumpirane zbiljnosti.

Potkraj 2013. Ivančićeva je tvrtka s jednim stranim partnerom instalirala postrojenje reciklaže plastike, guma i otpadnog ulja. Kako piše u ovlaštenju Maunu koje je izdalo Ministarstvo tek sredinom travnja 2016., moglo bi se obraditi 20 tona guma na dan, postupak je automatiziran, bez štetnog utjecaja na okoliš i uz visoku energetsku učinkovitost. No do tog ovlaštenja bio je dug put, a kako ćemo vidjeti, kad ju je dobio, Ivančić je prevalio tek pola puta.

Poništena dozvola

Naime, nakon instaliranja postrojenja Ministarstvo je tek sredinom svibnja 2014. donijelo rješenje da nije potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš i glavnu ocjenu prihvatljivosti za ekološku mrežu, i to na temelju elaborata o zaštiti okoliša Ličko-senjske županije (LSŽ) jer se ne nalazi u zaštićenom području prirode ni u području ekološke mreže Natura 2000. Nakon toga je LSŽ potkraj listopada 2014. izdao Maunu dozvolu za gospodarenje otpadom (koje će u jednom trenutku biti sporno) i Maun je podnio zahtjev Ministarstvu da raspiše javni poziv za ponudu prikupljanja otpadnih guma.

>>> Majdandžić: Gradski oci će moliti komunalne tvrtke da prime splitski otpad

Procedura je takva da nakon raspisivanja poziva Ministarstvo izda ovlaštenje tvrtki za taj posao koja će sklopiti ugovor s Fondom. No u Ministarstvu, na čijem je čelu tada bio Mihael Zmajlović, odugovlačili su, pa ih je na to početkom veljače 2015. (dakle, tri mjeseca nakon dozvole LSŽ-a) upozorio ravnatelj Agencije za investicije i konkurentnost Damir Novinić pitajući zašto nije raspisan javni poziv. Već se tad počelo kalkulirati kako je za raspisivanje javnog poziva potrebno sačekati donošenje podzakonskih akata iako su oni trebali biti doneseni još šest mjeseci prije Novinićeva dopisa Zmajloviću.

Naime, Zakonom o održivom gospodarenju otpadom od srpnja 2013. određeno je da će Vlada donijeti uredbu i pravilnike u roku od 12 mjeseci, a do donošenja tih podzakonskih akata primjenjuju se stari pravilnici o gospodarenju otpadnim gumama. Da su vrijedili i stari podzakonski akti potvrđuje i Zmajlovićev odgovor predsjedniku Saborskog odbora za zaštitu okoliša Branku Bačiću potkraj srpnja 2015. te predsjedniku Vlade i Sabora.

Igre s termičkom obradom

Napokon, tek potkraj rujna 2015. Ministarstvo je raspisalo javni poziv i Ivančić je mislio da se nakon skoro dvije godine stvari ipak kreću i da više nema prepreka. Kakve li zablude! Maun je sredinom listopada 2015. podnio zahtjev Ministarstvu za izdavanje ovlaštenja za sklapanje ugovora s Fondom za obavljanje usluge obrade otpadnih guma, ali u Ministarstvu su mislili drukčije. Naime, potkraj studenoga umjesto ovlaštenja Ministarstvo će od LSŽ-a zatražiti da poništi već godinu dana prije izdanu spomenutu dozvolu Maunu za gospodarenje otpadom. Razlog je, kako su tvrdili u Ministarstvu, bio taj što se ‘otpadni materijal obrađuje na temperaturi od 120 do 450 stupnjeva‘ te taj postupak prema definiciji u Zakonu potpada pod termičku obradu, a za njega nije nadležna županija, nego Ministarstvo.

>>> Otpad je veliki gospodarski resurs, a ne problem

No, namjerno ili ne, u Ministarstvu nisu u potpunosti citirali definiciju; u njoj se zaista spominje da je kod korištenja topline riječ o termičkoj obradi, ali su izostavili dio definicije u kojem piše ‘osim u slučajevima kada se nastali proizvodi ne spaljuju‘, tj. služe za daljnju upotrebu, u konkretnom slučaju nastaju nafta, plin, čađa i žica. Unatoč jasnoći definicije iz Ministarstva su, dakle, potkraj studenoga 2015. tražili od Županije da poništi dozvolu u roku od osam dana, međutim, kako ona to nije uradila jer to nije smatrala osnovanim zahtjevom, u Ministarstvu su tražili sredinom siječnja 2016. da im se pod hitno dostavi dokumentacija, što je Županija i učinila.

Dakle, već se ušlo u 2016., a Ministarstvo je, nakon pregledane dokumentacije, potkraj siječnja 2016. ponovilo Županiji zahtjev za poništenje dozvole, ovaj put s rokom od tri dana, iako mu je bilo jasno da po definiciji o termičkoj obradi nema pravo. A onda je uslijedio i sastanak kod sad već novog ministra Slavena Dobrovića (tada još u Oreškovićevoj vladi) nakon kojeg su u Ministarstvu priznali da nije riječ o termičkoj obradi kako su oni tumačili. Nije više bilo mogućnosti za izlike, osim otezanja, pa je Maun napokon lani početkom travnja dobio ovlaštenje da može s Fondom, na čijem je čelu tada već bio Zvonimir Majdandžić, potpisati ugovor na temelju kojeg će moći započeti oporabljati gume, za što je predviđena i financijska naknada Fonda, a koja se tek trebala utvrditi. U ovlaštenju piše da se ugovor treba potpisati u roku od 30 dana od pravomoćnosti ovlaštenja, i to na rok od pet godina. Inače je dopušteno do deset godina, što je imao najveći oporabitelj u Hrvatskoj Gumiimpex.

>>> Tehnix: Savršeno uklapanje u Plan gospodarenja otpadom

I opet nije bilo gotovo jer mjesec dana poslije upravo Gumiimpex iz Varaždina podnosi tužbu Upravnom sudu u Zagrebu osporavajući odluku Ministarstva. Varaždinci su smatrali da im je trebalo biti dostavljeno Maunovo ovlaštenje jer su i sami podnijeli zahtjev s obzirom na to da im je tada istjecao desetogodišnji ugovor s Fondom, pa imaju pravni interes u tom predmetu. No Upravni sud već je početkom srpnja odbacio tu tužbu utvrdivši da je i jednoj i drugoj tvrtki rješavano posebno ovlaštenje pa se nije moglo govoriti o pravnom interesu Gumiimpexa, a osim toga, kako i stoji u dopisu bivšeg ministra Zmajlovića saborskom zastupniku Bačiću, ne postoji ograničenje broja tvrtki koje prikupljaju otpad, dovoljno je samo da ispunjavaju uvjete. Visoki je upravni sud u studenom odbacio Gumiimpexovu žalbu, ovlaštenje je postalo pravomoćno i rok od pet godina teče, iako ugovora nema. Kada su svi igrači odigrali svoju igru, uslijedio je Fond.

– Tražili su i bankovnu garanciju od milijun kuna, koju smo i dostavili, iako to prema Pravilniku o procedurama i uvjetima za sklapanje ugovora nije bio uvjet za potpisivanje ugovora – kaže Ivančić.

Fond prešutio prijedlog otplate duga

Izvlačili su se i na nedonošenje podzakonskih akata iako je još Zmajlović, naveli smo, rekao da do donošenja novih pravilnika vrijede stari. U međuvremenu se Maun spojio s Termin Technikom iz Vinkovaca i nastala je tvrtka Empijal, koja je pravni sljednik Mauna, a Ivančić je pisao cijelom državnom vrhu shvaćajući da se projekt koči.

Poslali smo upit Ministarstvu, odakle su nas uputili na Fond, a iz Fonda su ponovno odgovornost prebacili na Ministarstvo tvrdeći i nama da se za sklapanje ugovora čeka donošenje Uredbe Vlade o gospodarenju otpadnim gumama. Osim toga, iznenadio nas je još jedan podatak: – Fond ima potraživanje prema tvrtki Empijal koja je pravni slijednik tvrtke Maun veće od četiri milijuna kuna, a s kamatama taj se dug popeo na 7,5 milijuna kuna. To svakako treba riješiti prije sklapanja ugovora – poručuju iz Fonda. Ivančić ne negira dug objašnjavajući da je nastao prije nego su on i partneri preuzeli Maun i tek naknadno su saznali za njega.

>>> Kuščević: Plan gospodarenja otpadom može stvoriti dosta problema lokalnim samoupravama

Upravo je zato sredinom veljače ove godine poslao plan otplate duga u roku od pet godina, ali iz Fonda se ni nakon dva mjeseca nisu očitovali o tome, također prešućujući i nama da je u Fond stigao Empijalov prijedlog otplate. I tako su protekle tri i pol godine od instaliranja postrojenja u Lovincu, a Empijal je već od pravomoćnosti ovlaštenja, tvrdi Ivančić, izgubio 80 milijuna kuna. Je li riječ samo o birokratskom nemaru ili je u pitanju nešto dublje, možda uskoro saznamo. Ivančić i partneri su, naime, izgubili strpljenje i podnijeli kaznenu prijavu protiv Fonda i njegova ravnatelja Ljubomira Majdandžića.