Šutnja (ni)je zlato: Tko smije reći što misli?

Dok pišem ove retke, u tijeku je rasprava o tome smije li i može li Grad Zagreb zabraniti poklič 'Za dom spremni', je li on ustaški il' su ga od zloglasne povijesti rehabilitirali branitelji tijekom Domovinskog rata i estradna zvijezda Marko Perković Thompson. Prvi put, valjda, ne strahujem hoće li ta tema do izlaska novog broja prestati biti aktualna, pa tako i suvišan 'ulaz' u temu, jer, na žalost mnogih kojima ustaše, partizani i ZDS izlaze na nos, još se neko vrijeme neće maknuti iz medijskog etera (ko da drugih problema nemamo, umirovljenici ne gladuju, a klinci se ne mlate bokserima itd.).

Iako je tema lokalna, sve nejasnije granice između govora mržnje i slobode govora, polarizacija publike, radikalizacija mišljenja u kojem više ne postoji 'i', nego samo 'ili – ili' (ne možeš biti domoljub i ne voljeti Thompsona; ne možeš vjerovati u Boga i biti pro-choice…), i ta shizofrena izmjena woke/anti-woke narativa, cancel i counter-cancel kulture nisu samo prisutni u Lijepoj Našoj nego su globalna stvarnost.

Publika, zaposlenici, brendovi, pa tako i PR stručnjaci, glavinjaju kroz maglu, u strahu da će naletjeti na minu s obje strane ideološkog spektra i da će ih moralna policija s društvenih mreža onda skratiti za glavu. U toj kakofoniji mišljenja i stajališta nije čudno da se čovjek ne pita treba li izraziti stajalište ili je bolje držati jezik za zubima. Je li šutnja zlato ili je i ona izražavanje mišljenja? I je li sloboda izražavanja danas više rizik nego pravo?