Iako je do prije koju godinu bio omiljeni talijanski političar, bivši premijer Matteo Renzi uspio je u međuvremenu sve u zemlji okrenuti protiv sebe.
- Matteo je u nekoliko mjeseci postao najomraženiji politički čelnik u Italiji, ocijenio je potkraj siječnja tjednik L‘Espresso, inače blizak Demokratskoj stranci čiji je Renzi (43) i dalje glavni tajnik.
Od tada njegova stranka i dalje pada u anketama. Zadnja ispitivanja objavljena prošli tjedan davala su joj oko 22 do 23 posto potpore birača, s tendencijom pada.
>>>Krhak gospodarski oporavak u Italiji mogli bi zakočiti izbori
Još slabiji rezultat bio bi posebno bolan za političara koji je probudio nade europskoj ljevici osvojivši 40 posto glasova na izborima za Europski parlament 2014.
- Ne mogu si zapravo objasniti tu mržnju prema Matteu Renziju, povjerio je nedavno France Presseu Giovanni Orsina, profesor politologije sa Sveučilišta Luiss iz Rima.
>>>Renzi: Kriza talijanskih banaka je majušna, EU ima većih izazova
Istina je da često zna biti arogantan i pomalo autoritaran. Iznevjerio je također neka obećanja poput onog iz 2012. da će Italiju pretvoriti u "zemlju u kojoj se može naći posao jer znate raditi, a ne zato jer imate veze", navodi L‘Espresso. No upravo se on sam okružio vjernim kadrovima, često iz rodne Toskane, što je isto djelomično izazvalo razočarenje birača.
Maria-Elena Boschi, koja je bila njegova desna ruka za reforme, osumnjičena je, primjerice, da je intervenirala za svojeg oca, bivšeg člana uprave banke Etrurija u stečaju. No Demokratska stranka joj je ipak povjerila jednu izbornu jedinicu u kojoj joj je bila osigurana pobjeda.
‘Renzusconi‘
Matteo Renzi uvijek je odbacivao optužbe da su neki među njegovim suradnicima privilegirani, tvrdeći da je uvijek birao "najbolje".
Onima koji ga optužuju da prečesto donosi odluke sam, ne uzimajući u obzir različita stajališta u svojoj vlastitoj stranci, on odgovara da je uvijek imao smisla za timski rad.
Nije ipak mogao spriječiti bijeg nezadovoljnih iz stranke, koji su mu prošle godine zalupili vrata kako bi osnovali novi lijevi pokret, "Slobodni i jednaki".
Premda je još uvijek čelnik najvažnije stranke lijevog centra u Europi, njegov dug silazak u pakao počeo je u prosincu 2016. kada je propao njegov san o "efikasnijoj i jednostavnijoj" Italiji jer mu je na referendumu definitivno odbačena ustavna reforma.
>>>Istraživanje: Hrvati su sretni, Italija najpesimičnija zemlja svijeta
Kada se probio na čelo stranke potkraj 2013. dok je još bio samo gradonačelnik Firence, a prije nikada nije bio zastupnik u parlamentu niti ministar, obećavao je da će se riješiti svih starih vodećih stranačkih kadrova i još nekih.
Pravnik koji se ponosi svojim dugogodišnjim katoličkim volonterskim radom, uklonio je iz vodstva stranke eminencije kao što su bivši premijer Massimo D‘Alema, koji mu to nije nikada oprostio, ili bivši gradonačelnik Rima Walter Veltroni.
U veljači 2014. postao je premijerom, nimalo nježno isprativši kroz vrata Enrica Lettu, bivšeg drugog čovjeka stranke, iako mu je prije manje od mjesec dana putem Twittera poručio "Enrico, budi miran".
Ultra-dinamičan, ambiciozan i, po nekima, "žedan vlasti", Renzi se ponaša poput vječnog adolescenta.
Ovisnik o društvenim mrežama, neumoran je i sposoban voditi jedan za drugim sastanak širom zemlje, od sjevera do juga, ne zanemarujući tradicionalnije medije u kojima je jako zastupljen.
>>>Veliki povratak Berlusconija
U vrijeme provedbe institucionalnih reformi saveznik Silvija Berlusconija, mogao bi se s njime ponovno udružiti u sklopu velike koalicije u njemačkom stilu u slučaju da na izborima 4. ožujka nitko ne dobije jasnu većinu.
Njegovi neprijatelji mogli bi ga tada i dalje zvati ‘Renzusconi‘.