Prije pisanja ovog teksta pročitao sam svoja predviđanja o 2016., objavljena u Lideru u ovo vrijeme prije tri godine. Nažalost, tadašnje ocjene i procjene bile su točne. Govorio sam o nedostatku leadershipa kao osnovnom problemu društva te o velikim migracijama stanovništva koje će prouzročiti manjak kvalificirane radne snage. To se, nažalost, ostvarilo.
I sada, uoči ulaska u 2019., moramo kritički sagledati godinu na izmaku i vidjeti što jesmo učinili, a što nismo. Ili još konkretnije – upitati se jesmo li išta naučili. Iz svojih pogrešaka, iz tuđih uspjeha. Ili biti potpuno iskreni: želimo li uopće učiti, mijenjati se?!
Politički i gospodarski pol – virtualni i realni
Nikad ne volim govoriti u pesimističnom tonu jer sva zbivanja koja uključuju ljude i društvo nikad nisu crno-bijela. Bilo je dobrih i pozitivnih pomaka i u prošloj i u ovoj godini. Ali svakako ne dovoljnih pa prevladava opći dojam o nečinjenju, neefikasnosti, nedovoljnom osjećaju za stvarnost. Koliko god je to teško priznati i prihvatiti, i dalje postoje dva različita pola – politički i gospodarski, virtualni i realni.
Možda će netko reći da je tako i u drugim (modernim i uspješnim) europskim zemljama, da po tome uopće nismo različiti od njih. Kamo sreće da jesmo barem u tome. Naime, oni su u mnogim područjima toliko ispred nas da si smiju dopustiti ‘luksuz suprotstavljenih polova‘.
Usamljeni realni sektor
Gospodarstvenici i poduzetnici stalno govore o najvećoj boljci našeg društva, a to je tržište radne snage. Kad smo upozoravali na to godinama prije, rekli su nam da smo katastrofičari, kritizeri bez pokrića, pesimisti, destruktivci. Poslodavce se nerijetko prikazivalo izrabljivačima, ljudima bez osjećaja i kapitalistima koji izvlače profite i dividende na vlastite ili vlasnikove račune. Danas svi govore upravo o problemu nedostatka radne snage, a menadžeri troše najveći dio svog radnog vremena smišljajući rješenja kako zadržati najbolje kadrove u poduzećima i kako dugoročno osigurati potrebne generacijske smjene u svojim tvrtkama. Jer pravi problemi tek dolaze.
Država i dalje troši kao pijani milijarder, a usamljeni realni sektor traži rješenja za opstanak i razvoj - tvrdi Premužak.
Naime, danas moramo zaposliti i pripremati kadrove koji će za deset do petnaest godina zamijeniti današnje pedesetogodišnjake koji će otići u mirovine. Mi danas moramo stvarati lidere, generacije novih menadžera koji će preuzeti odgovornost i vođenje tvrtki, ali i društva. Mi danas moramo zaposliti i stvarati majstore, mentore, ljude koji će u trećem desetljeću ovog stoljeća prenositi svoje znanje i iskustvo na mlađe.
A to neće biti moguće ako se ne naprave dubinske i strukturne promjene društva, koliko god to već ofucano zvučalo. Naime, omjer zaposlenih i umirovljenika gotovo je jedan prema jedan. Svi znaju i razumiju da je to neodrživo. Država u isto vrijeme ne radi ništa na pojeftinjenju državnog aparata. Naprotiv, zaposlenih u javnom sektoru sve je više, a realni je sve opterećeniji. Država i dalje troši kao pijani milijarder, a realni sektor ostaje usamljen u traženju rješenja – s jedne strane za opstanak, a s druge za razvoj.
Zašto je sport uspješna iznimka
Privatni sektor stalno se mijenja, restrukturira, modernizira, traže se nova izvozna tržišta, investira u nove tehnike i tehnologije, neprestano se obrazuju zaposlenici i pripremaju za novo doba. Mora se mijenjati i državni aparat! Mora prestati samodopadnost vladajućih struktura! Sigurno je da nismo u svemu najsposobniji jer nam je pola zemlje obraslo u korov, sela nam nestaju, mladi i obrazovani odlaze. Jedino nam je sport svijetla točka. Često se pitam(o) zašto u sportu možemo biti svjetska sila? Zato što u sportskim natjecanjima vrijede internacionalna pravila koja su drugi propisali, a kojih se moramo držati ako želimo osvajati medalje. Točno se zna što je aut u tenisu, zaleđe u nogometu, prijestup u rukometu itd. Ta su pravila za sve natjecatelje na svijetu ista.
Potvrdile su se moje prognoze od prije tri godine o nedostatku ‘leadershipa‘ i o velikim migracijama koje će prouzročiti manjak radne snage - kaže Premužak.
Na kraju, treba li biti optimističan u prognozi 2019.? Teško, gotovo pa nemoguće. Naime, dodatno nam ne ide u prilog vrijeme prije europskih i predsjedničkih izbora – bojim se da ćemo se opet naslušati priča o ustašama i partizanima, hrvatstvu i antihrvatstvu, vjeri i nevjeri, zabrani pobačaja, unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Gotovo sam siguran da nitko u kampanjama neće ozbiljno spominjati izvoz i daljnje rasterećenje gospodarstva kao imperativ i jedino pravo rješenje izlaska iz ovoga gliba.
Dolazi godina stagnacije
Zato mi se čini da će 2019. biti godina stagnacije, godina u kojoj ćemo se i dalje boriti s vlastitim glupostima i neefikasnostima, godina u kojoj ćemo i dalje uporno odbijati priznanje vlastitih pogrešaka, godina u kojoj i dalje neće biti iskrene želje, volje i ideja za promjenama. Bojim se da nećemo prepoznati dolazak, prisutnost i izazov(e) novog doba, trendove i novosti četvrte industrijske revolucije. Bojim se da će industrija 4.0 biti samo moderan i često upotrebljavan izraz/naslov u novinskim člancima, radijskim i televizijskim emisijama, panel-raspravama. Mislim da će se samo rijetki u privatnom sektoru mijenjati prema toj industriji koja dolazi, a ti rijetki bit će ponovno oni koje će se za pet, deset, petnaest i više godina smatrati uspješnima. Upravo će oni uspjeti zadržati zaposlene u svojim poduzećima, upravo će oni uspjeti stvoriti nove majstore, konstruktore, mentore i lidere.
No hoće li to biti dovoljno? Sumnjam u to!