Neočekivano, na 4. Hrvatski iseljenički kongres u splitskoj palači Milesi stigla je ravno iz Toronta i iseljenička zvijezda Ivica Zdunić. Organizatori su ga predstavili kao jednog od najbogatijih iseljenika, mecenu, dobrotvora koji milijune kuna kroz razne donacije šalje domovini, a Google ga vidi kao čovjeka koji voli u svom domu ugostiti izaslanstva HDZ-a. Od Tuđmana do Karamarka, javlja Slobodna Dalmacija.
Saznajemo da je u posjedu velikog bogatstva, da svakoga dana radi, a da mu je hobi farma krava.
- Hrvatska mi je dala život, a Kanada sve ostalo. Sad završavam kuću kraj Zadra. Za to mi je trebalo četiri godine, dok bi vani trebalo niti godinu dana. Birokracija, eto - požalio se Zdunić na već poznatu hrvatsku boljku.
Naveo je i rješenje za hrvatsku ekonomiju koja se, smatra, previše oslanja na turizam.
- Ja nisam ponosan na turizam. Baci li tko bombu, gotovi smo. Ali ako aktiviramo Slavoniju, već smo nešto napravili. Na tisuće ljudi od tamo je emigriralo. Da su oni imali 20 ili 30 hektara zemlje, ne bi im padalo na pamet otići. Ali ne. Mi imamo Agrokor. On je sve kontrolirao. Ljudima nije preostajalo ništa drugo nego da se odsele - komentirao je u utorak u Splitu Zdunić.
Tko je Ivan Zdunić još je 2015. godine pisala Liderova novinarka Kata Pranić.
Pogledajte što joj je tad rekao jedan od najbogatijih hrvatskih iseljenika:
Vlasnik nekoliko tvrtki o čijoj vrijednosti ne želi govoriti, ne opterećuje se time jer ima dovoljno ruha i kruha, među najvećim je i najbogatijim hrvatskim poduzetnicima iseljenima u Kanadu, kamo je otišao 1960. Ivica Zdunić (72) ujedno je peti Kanađanin prema godišnjem iznosu plaćenog poreza na prihod i među najbogatijim je stanovnicima te zemlje. Poduzetništvom se bavi 45 godina: urbanizacijom, građevinarstvom, uzgojem goveda, ima mesnice, rasadnik, vlasnik je dvjesto hektara poljoprivrednog zemljišta, mnogih gradilišta…
U Toronto je stigao iz rodnoga Lovinca u Lici kao 17-godišnjak i – kanadski državljanin. Njegov je otac imao kanadsko državljanstvo jer je ondje radio do 1939. pa su Ivica i njegov brat dobili kanadsko državljanstvo iako su rođeni u Hrvatskoj. Oca ne pamti, odgojio ga je djed, imućni lički poljodjelac koji je unuku često pričao kako je u boljim vremenima orao s četiri vola. Priča o četiri vola bila je nadahnuće i san koji su Zdunića, koji je u Kanadu stigao bez novca, vodili put uspjeha: od radnika na gradnji željezničkih vagona i specijalista u tvornici automobila Ford do biznismena. U Kanadi je na njega znatno utjecao svećenik Dragutin Kamber koji je poticao useljene Hrvate da uče, rade i štede. Kao dijete sa sela oduvijek je bio opčinjen zemljom, prostorom i slobodom pa je prvom ušteđevinom kupio zemlju i u tome pronašao sebe. Njegov prvi posao bio je gradnja luksuzne vile na jednom od dvanaest gradilišta: tri je ostavio sebi, a devet prodao da bi imao obrtna sredstva. Već desetljećima gradi naselja i do tisuću kuća – od urbanizacije zemljišta do ključa u ruke.
U Zdunićevu su vlasništvu tvrtke Agram Homes Projects, Agram Farms Georgetown, Agram Meats, Holding Company PAZ (Pavao i Anka Zdunić, prema imenima njegova djeda i majke), Agram Garden Center te još nekoliko njih. Ima nekoliko dobro pozicioniranih zemljišta u zapadnom dijelu Toronta, ali boravi na jednoj od svoje dvije farme u Georgetownu. Ondje živi snove iz mladosti i misli da bi njegov djed bio ponosan što slijedi njegov savjet: ‘Tko sije, taj će i žeti.’ Ističe da je vjernik i domoljub, ima više nego što mu treba, zato daje i drugima. Veliki je donator u Kanadi i Hrvatskoj, stotinu tisuća dolara darovao je Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Potencijalni je ulagač u Hrvatsku, no čeka bolja vremena. Pokušao je ulagati, ali se i razočarao. Njegova je supruga Ljerka Hrvatica, imaju sina Paula Stevea i kći Anku koji govore hrvatski, rade u obiteljskim tvrtkama i razmišljaju o ulaganju u Hrvatsku. Zdunićeva je poduzetnička filozofija vjera u sebe i pothvat koji pokreće – sâm upravlja svojim tvrtkama i njegov je parametar za odluke onaj kojim kupac mjeri njegove proizvode. Zgrožen je predrasudama koje u Hrvatskoj mnogi imaju prema iseljenim Hrvatima kao fašistima i primitivcima te stalnim pričama o fašizmu i antifašizmu dok zemlja gospodarski tone u propast. Kaže da iseljenici nisu tupi seljaci kako ih se predstavlja u Hrvatskoj i pita zar Hrvatska ne može prepoznati taj potencijal kao što su to učinili Izrael, Irska, Italija, Portugal i oponašati ih u tome. Misli da treba kopirati zakone uspješnih zemalja, smanjiti birokraciju i poreze te se odreći predrasuda pa će iseljeni Hrvati uložiti u Hrvatsku svoj novac, iskustvo i znanje.
• Što Hrvatska treba napraviti da bi privukla ulaganja iseljenih Hrvata i potaknula povratak stručnjaka?
– Treba vidjeti što se radi u Europskoj uniji i svijetu pa nešto kopirati i primijeniti. Potencijalni ulagač želi znati da će na kraju tunela, uđe li u njega, vidjeti svjetlo. Privržen sam domovini i vuče me da ovdje nešto radim i gradim, ali čak mi i moja djeca kažu da sam u Kanadi uspješan i u nekim stvarima briljantan, ali da u Hrvatskoj to ne mogu biti. U Hrvatskoj još mnogo treba učiti da bismo se okrenuli napretku, proizvodnji i realnim vrijednostima. Iseljeništvo je glavni nositelj hrvatske ekonomije jer je svaki dolar koji dođe iz njega čist. Iseljeni Hrvati nisu zaradili novac u pretvorbi i privatizaciji, nego u tržišnoj ekonomiji u kojoj je konkurencija velika i u kojoj ne možeš varati.
• Jeste li ikad rizično poslovali i imali problema?
– Nisam. Uvjeren sam da čovjek, kao i automobil, mora imati kočnice. Ja sam dijete sela: naučio sam da treba raditi, graditi, ali i stati i zapaliti lulu. U 45 godina poslovanja nikad nisam imao problema ni sudsku parnicu u Kanadi.
• Imali ste u Hrvatskoj. O čemu je bila riječ?
– Više sam novca potrošio na pokušaje ulaganja u Hrvatsku nego što prosječan Hrvat može donijeti kao investiciju. Iako sam uspio na tržištu kapitala u svijetu, u Hrvatskoj nisam. Spomenut ću samo jedan primjer: Gradu Zagrebu platio sam na javnom natječaju polog od 142 tisuće dolara za parcelu na Srebrnjaku, a ispostavilo se da on nije vlasnik te zemlje. Tek nakon sedam godina Grad mi je vratio taj novac, a nakon još sedam godina tužbom je zatražio da platim neka potraživanja od 21 tisuću kuna. Platio sam zato što nisam imao priliku za žalbu jer su mi obavijest dostavili na pogrešnu adresu, ali nakon tri mjeseca ponovno su mi s računa uzeli jednak iznos. Prošlo je šest mjeseci, a nisu mi vratili novac. Nigdje nisam bio prevaren osim u svojoj domovini Hrvatskoj.