Tomislav Car, direktor Infinuma, IT tvrtke koja je od malog startupa prerasla u ozbiljan biznis, jedan je od najboljih primjera današnjeg tipa menadžera u tehnološkim kompanijama. Mlad i zaljubljen u programerstvo našao se u situaciji da mora voditi timove i poslovne procese, što do tada nikada nije radio. Njegov primjer pokazuje da su mladi IT-jevci tijekom godina stasali u lidere koji se još uvijek na svoj način i sa stilom opiru nekim konzervativnim korporativnim kulturama, ali i uvode nove.
>>> Nakon San Francisca Infinum otvorio ured i u New Yorku
Primjerice, kad otvorite web stranicu Infinuma, uočit ćete poruku koja odskače od ustaljenih korporativnih prezentacija: ‘Mi smo 136 ljudi koji cijene humor, glazbu, prekrasan dizajn, kvalitetu i prijateljsku radnu atmosferu‘. Uz taj tekst priložene su selfie fotografije svih tih mladih ljudi. Infinum danas ima četiri ureda, u San Franciscu, New Yorku, Zagrebu i Ljubljani, prije šest godina imao je prihod od četiri, a u 2016. 20 milijuna kuna. Car je još u 20-ima (sada ima 32 godine), uspio svoju kompaniju dovesti na listu najbrže rastućih tehnoloških tvrtki, specijaliziranu za internet, mobilne aplikacije i gaming u srednjoj Europi, a upravljanje i vlasništvo dijeli s još trojicom kolega.
Od karijere programera došli ste do pozicije menadžera i biznismena. Više ste puta reorganizirali tvrtku u hodu. Što ste konkretno naučili o vođenju tvrtke? Je li vam netko u tome pomogao i koje ste poslovne procese usvojili, a koje odbacili, u odnosu na ‘klasične‘ hrvatske kompanije?
- U San Franciscu sam naučio puno toga o tome kako moderni tehnološki biznis treba izgledati. To uključuje i dobre, ali i loše strane Silicon Valleya. S ove strane Atlantika sam pak naučio puno od ljudi koje sam upoznao kroz život, počevši od svojih roditelja koji su vodili biznis u Karlovcu, pa dalje, ponajviše o tome kako se odnositi prema ljudima u poslu i biti korektan i pošten u tome. Što se tiče Infinuma danas, kako rastemo, stalno se moramo reorganizirati i mijenjati ono što ne funkcionira u nešto drugo što će funkcionirati. To nekad podrazumijeva uvođenje novih poslovnih procesa, iako to izbjegavamo jer svaki proces donosi neko opterećenje na firmu i ljude. Svakim danom balansiramo tu neku finu liniju između kaosa i birokracije.
>>> U novom broju Lidera: 100 top menadžera mlađih od 40
Koji su vaši prepoznatljivi menadžerski principi?
- Mrzim uredsku politiku, ne samo zato što je ljigava nego jer je i vrlo neučinkovita. Forsiram otvorenu komunikaciju, da ljudi kažu svakome što misle. Često kažem ‘bolje bit iskren nego ljubazan‘. Od drugih stvari, mislim da je najvažnija stvar u biznisu imati dobro razvijen osjećaj za empatiju. Da razumiješ motivaciju druge strane, što ona želi i što ju muči. To je važno jer ta druga strana može biti tvoj kolega iz tvrtke ili poslovni partner i to vam povećava šansu da dođete do nekog rješenja koje je za sve dobro. Općenito, mislim da je važno da ljudi u tvrtki budu sretni, a sreća svakome znači nešto drugo - nekome su to zanimljivi projekti, nekome plaća, nekome puno godišnjeg odmora, a nekome da ima kikiriki na poslu.
Upravljanje i vlasništvo dijelite s još trojicom kolega: Matejom Špolerom, Josipom Bišćanom, Nikolom Kapraljevićem. Kako to izgleda u praksi?
- Sa svojim partnerima radim već dugi niz godina, s nekima i 15-ak godina. Jako se dobro slažemo i mislim da smo endemi po tome što se nismo posvađali ili raspali tako dugo. S organizacijske perspektive, gledamo da su nam odgovornosti dobro podijeljene, između ostalog zato da što manje zalazimo jedan drugome u teritorij, kako bi na kraju dana bili što brži.
Istaknuli ste da doslovno investirate u međuljudske odnose (spominjali ste da plaćate zaposlenicima izlaske, teretane, sistematske preglede, financirate zajedničke izlaske). Kako je to konkretno utjecalo na rezultate poslovanja tvrtke?
- Investiranje u međuljudske odnose se u srži nije promijenilo, to i dalje radimo. Ono što se promijenilo je opseg svega toga koji je ozbiljno narastao. Infinum sada broji skoro 150 zaposlenika, a neki timovi i preko 20 ljudi. To znači da te međuljudske odnose moramo spustiti opet na neku razinu manjih timova kako bi zadržali tu kulturu.
Imate li neke klasične ‘menadžerske fetiše‘ (skupocjeni automobili, dobri satovi, računi u vrhunskim restoranima i slično)?
- Svatko ima neke gluposti na koje troši novce. Ne palim se na satove i odjeću, a odijelo nosim kad baš moram (i tad nevoljko). Volim motore i aute, ne zato jer je to neki menadžerski fetiš nego valjda zato što sam iz Karlovca, gdje je to dio životnog stila. Restorane volim zbog društva, kakvi god da jesu.
>>> Baybars Altuntaş: S prvim novcima kupio sam BMW jer stan ne možete pokazivati ljudima
Je li se širenjem poslovanja i odgovornosti pomalo ‘istopila‘ vaša neovisnost pa i narušili međusobni odnosi?
- Infinum je i dalje potpuno neovisan i potpuno u našem vlasništvu. Mi partneri s godinama smo postali puno oštriji jedan prema drugome, baš zato što se dobro poznajemo pa si svašta možemo reći. Ti razgovori često znaju biti na granici svađe i eskalacije. Što bi rekla ona poslovica – ‘željezo kad se trlja u željezo, obje oštrice postaju oštrije‘. Ljudi sa strane si vjerojatno stvarno svašta misle dok nas slušaju, ali mi samo raspravljamo.
[caption id="attachment_335539" align="aligncenter" width="750"]
Tomislav Car[/caption]
Bili ste na čelu Udruge Hrvatskih nezavisnih izvoznika softvera CISEx. Koliko su današnje IT tvrtke sazrele od svojih osnutaka u smislu upravljanja poslovnim procesima, s obzirom da su njihovi osnivači mahom pripadnici mlađe generacije i dolaze iz IT sektora? Koliko je njih uspjelo u menadžerskim vodama?
- Svi smo mi u neku ruku odrasli. IT više nije neka mlada i nova stvar u Hrvatskoj nego je to sad ozbiljna poslovna grana koja će jednostavno biti samo sve veća. Tvrtke su narasle i svatko od direktora nosio se s tim rastom kako je najbolje mogao. Svi smo mi između ostalog i učili kako se to radi. Često nam se javi netko da mu je Infinum bio ili inspiracija ili uzor za to kako je neke stvari posložio u svojoj tvrtki, i to mi je drago. Volio bi da cijeli taj IT sektor u Hrvatskoj još raste.
Biste li radije direktorsku poziciju prepustili nekom drugome, a vi radili ono što volite (programirali) ili ste zadovoljni trenutnom funkcijom?
- Nekad davno sam mislio da bih volio samo programirati, a da netko drugi vodi tvrtku. Vremenom sam zapravo shvatio da mene u životu najviše goni to da stvaram nešto. Programiranje je bio samo jedan od načina kako sam to radio. Shvatio sam da ima i drugih načina kako da stvaraš nešto i da me razvoj tvrtke jednako tako veseli. Svake godine prepustim neke aspekte svog posla nekome drugom u tvrtki. Smatram da je to potrebno, između ostalog, da drugi imaju prostora napredovati u karijeri, a i meni je zanimljivo jer mi daje priliku da se bavim nečim novim. Zadnjih godinu dana sam baš jako zadovoljan s time čime se bavim, radim sa super ljudima na super projektima i moram priznati da u tvrtki nikad nije bilo bolje.