[gallery columns="5" ids="227801,227802,227803,227804,227805"]
Bankarsku karijeru Petar Radaković započeo je davne 1975. godine kao kreditni referent. Upravljao je bankom u socijalizmu, tijekom ratnih godina te u tržišnoj ekonomiji. Za tjedan dana i službeno odlazi u mirovinu kao predsjednik Uprave treće najveće banke u Hrvatskoj, koju je vodio 20 godina.
Kaže da odlazi zadovoljan svime što je postigao u Ersteu. Ponosan je na ljude koji ostaju iza njega, na tehnologiju koju su izgradili, kakvu nitko nije imao u Hrvatskoj. Iako su bankari u posljednje vrijeme nepopularni, Radaković kaže da je stajalište upravo suprotno, da bankari i dalje imaju veliko povjerenje građana. Cijeli život prilagođavao se okolnostima i tržištu, zacrtao cilj i dao sve od sebe da ga ostvari. Za njega su štediše bogovi koji zaslužuju apsolutno poštovanje svakog bankara. Sad je sretan što tog tereta odgovornosti više nema.
Kako biste opisali razvoj bankarstva od sredine 80-ih do danas? Kako ste ga ‘osobno doživjeli?
– Banke su bile asocijacije udruženog rada u sustavu dogovorne ekonomije. No i tada se moglo napraviti više. Na pomolu je bila tehnološka revolucija, dolazilo je i kod nas vrijeme informatike, a za pomake su i tada bila najvažnija dva faktora: napredna tehnologija te stručni i ambiciozni ljudi. Počeli smo graditi vlastiti informatički sustav. Nije bilo lako, bili su to počeci i nije bilo kadrova. Svi smo učili, ali uspjeli smo. Trebalo je privoljeti ljude da počnu upotrebljavati nove tehnologije. To je naročito teško jer se nevoljko napušta rutina i ranije naučeno. Tada smo u jednom trenutku svima koji su obavljali rutinske poslove bili omogućili dokup staža i odlazak u mirovinu, što je bila novost i svi su bili zadovoljni. Na njihova mjesta došli su mladi, obrazovani i ambiciozni ljudi sa znanjem.
Ima li u Hrvatskoj dovoljno dobrih poduzetnika?
– Ima, Hrvati su poduzetni i ambiciozni. No okruženje nije prijateljsko. Gradili smo novi sustav, a vlast je strašno birokratizirana. Pamtim birokratski aparat iz prijašnjih vremena, ali ovaj je još gori. Toliko smo stvari propisali da je došlo do toga da je sve što nije dozvoljeno zabranjeno, umjesto da je dozvoljeno sve što nije zabranjeno. Imamo 105 inspekcija koje stalno vrebaju. Je li to prijateljsko okruženje? Umjesto da se pomaže poduzetnicima, oni se kažnjavaju. Pa što onda hoćemo od poduzetnika?
Svi tvrde da su ovi drugi krivi za njihov neuspjeh i prebacuju na drugoga odgovornost.
– Banke se moraju prilagođavati. Cijeli sam se život prilagođavao tržištu, okolnostima i potrebama. A bez obzira na sve, štediše su bogovi. Oni zaslužuju naše poštovanje i apsolutnu odanost. Sve što je u banci, ostaje u banci. Bankar je ispovjednik tuđih novčanika isto kao što je svećenik ispovjednik tuđih duša. Odati nečiju informaciju najveći je prekršaj. Drugo, svaki bankar mora biti svjestan činjenice da upravlja tuđom imovinom jer bilo da je riječ o tisuću ili milijun eura, jednako je za onoga tko je to bankaru dao na upravljanje. Bankari se nemaju pravo kockati tuđom imovinom.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju Lidera.