Radni sati veoma su bitan pokazatelj u analizi stanja ljudskih resursa u svakome nacionalnom gospodarstvu. Međutim, podaci o radnim satima katkad mogu navesti na pogrešan zaključak o tome koliko radna snaga pridonosi uspješnosti nacionalnoga gospodarstva.
Europska unija je u vezi s pitanjem radnog vremena podijeljena. U 16 država zakon propisuje 48-satni radni tjedan, a u ostalih 11 radi se 40 sati na tjedan, pa je europski prosjek 44,74 radna sata. Budući da je Hrvatska među zemljama u kojima se radi najviše 40 radnih sati na tjedan, u nastavku ćemo se baviti tom skupinom, u kojoj su još Austrija, Bugarska, Estonija, Finska, Latvija, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, Švedska i Belgija.
Grci rade najviše, Francuzi najmanje Najviše radnih sati (po 40) među njima odrade Bugari, Estonci, Latvijci i Poljaci. Iznad prosjeka od 38,71 sat još su Slovačka i Austrija, a tu je i Hrvatska (38,77 sati). Međutim, ostvareni radni sati iznad prosjeka u Hrvatskoj nisu preduvjet za postizanje bolje konkurentnosti gospodarstva, što se vidi iz svakodnevnih podataka koje je objavio Državni zavod za statistiku. Iako radnici u Hrvatskoj rade dovoljno, problem je u tome što njihov rad nije kvalitetno organiziran i nije u funkciji stvaranja dodane vrijednosti. Jedan je od bitnih preduvjeta za povećanje konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva podizanje razine postojeće organiziranosti rada. Ako je rad kvalitetno organiziran i tijekom njega se isključe sve nepotrebne aktivnosti, tada se velik dio vremena troši na osnovne aktivnosti koje izravno utječu na poboljšanje konkurentne pozicije i hrvatskih poduzeća i samoga gospodarstva. To znači da se poboljšavanjem kvalitete organiziranosti rada u hrvatskim uslužnim ili proizvodnim poduzećima utječe na skraćivanje vremenskog ciklusa proizvodnje ili pružanja usluge, poštovanje roka isporuke krajnjem potrošaču ili primatelju usluge, povećanje proizvodnosti, povećanje koeficijenta obrtaja, niže troškove poslovanja, veće uštede u poslovanju te na smanjenje dana vezivanja. Tijekom analize ostvarenih radnih sati nužno je spomenuti stvarni fond radnog vremena koji pokazuje ukupni fond radnih sati koji su radnici ostvarili u godinu dana. Najveći stvarni fond radnog vremena imaju Grčka, Mađarska, Litva, Luksemburg, Malta, Rumunjska, Slovenija, Bugarska, Estonija, Latvija i Poljska (2080 radnih sati) jer imaju najveći broj ostvarenih radnih sati u tjednu (40). Najmanji stvarni fond radnog vremena ima Francuska (1851,2 radna sata), što se podudara s najmanjim brojem ostvarenih radnih sati u tjednu (35,6). Prosječni stvarni fond radnog vremena svih zemalja EU iznosi 2012,92 radna sata na godinu. U Hrvatskoj stvarni fond radnog vremena iznosi 2016,04 sata, što je više od prosjeka svih zemalja EU te je približno jednako prosjeku svih zemalja iz skupine kojoj pripadamo.
Previše prekovremenog rada Uz stvarni fond radnog vremena veoma je bitan podatak da iskorištenost radnog vremena u Hrvatskoj iznosi 109,57 posto. To znači da je u Hrvatskoj ostvareno 9,57 posto više sati nego što je hrvatsko gospodarstvo imalo na raspolaganju te je prebačena norma. Prema dobivenim rezultatima, Hrvatska je iznad prosjeka svih zemalja EU.Taj podatak još jednom pokazuje da su radnici vrijedni i marljivi, ali da im u većini slučajeva nedostaje bolja organiziranost poslovnih aktivnosti na radnome mjestu. Boljom organiziranošću rada smanjio bi se i fond prekovremenih sati i prevelika iskorištenost rada koji bi se pravilno rasporedio među radnicima. Tako bi se smanjila njihova preopterećenost te bi se bolje koncentrirali na radnome mjestu.Veoma važan podatak u analizi sati rada jesu opravdani sati nerada (praznici, godišnji odmori, bolovanja...), pri čemu najmanji postotak u 40-satnoj skupni imaju Portugal i Hrvatska (11,88 posto), a najveći ima Austrija (14,94 posto). Bez obzira na to što Hrvatska ima najmanji postotak opravdanih izostanaka od ostalih zemalja u grupi, na njihovo smanjenje može se utjecati ukidanjem određenih praznika i smanjenjem stope bolovanja (ulaganjem u ljudske resurse), čime se itekako pridonosi povećanju postojećih kapaciteta poduzeća i njihovoj učinkovitosti. Uz opravdane postoje i neopravdani sati nerada pod kojima se podrazumijevaju određena čekanja, zastoji, kašnjenja i sl. Međutim, neopravdani sati nerada u većini se slučajeva događaju unutar pojedinih poslovnih subjekata koji nisu predmet ove analize, a proizlaze (i) iz već spomenute loše organizacije radnog procesa.
dr. sc. Željko Mateljak, Sveučilište u Splitu, Ekonomski fakultet