Primjer odlaska Lazara Krstića u Srbiji s mjesta ministra financija nakon 11 mjeseci rada i Vladimira Kristijana u Hrvatskoj s mjesta predsjednika Uprave HBOR-a nakon devet mjeseci rada podupiru tezu da ljudi iz privatnog sektora s jasnim stajalištem i vođeni ekonomskom logikom nemaju što tražiti u javnom sektoru.
U srpnju 2014. u ovoj istoj kolumni konstatirao sam da ‘odličnim smatram imenovanje g. Kristijana predsjednikom Uprave HBOR-a, a lošim činjenicu da je imenovan na čelo institucije za koju nije jasan razlog postojanja, čiji vlasnici limitiraju njegovu slobodu djelovanja vjerujući da znaju bolje od njega, a istovremeno ti isti vlasnici posjeduju dvije banke (Hrvatsku poštansku banku i Croatia banku), s kojima se već natječu u tržišnoj utakmici s privatnim bankarskim sektorom.‘
I praktično je nepraktično
I dalje stojim pri toj tezi. Nažalost, poslovni svjetonazori onih koji su te ljude zvali ‘u pomoć‘ poprilično su solidni, poprilično koherentni i, nažalost, poprilično pogrešni! Problem nije u prisutnosti jasnog realizma kod ljudi iz privatnog sektora, nego nedostatak jasnog idealizma onih u javnom sektoru. U teoriji bi u javnom sektoru svi htjeli praktična rješenja, ali u praksi ispadaju nepraktičnija od bilo koje teorije (jer se netko usudio krenuti u njihovu provedbu)!
Odustajanje od monetizacije autocesta eklatantni je primjer podlijeganja zdravoga ekonomskog razuma vickovitim tvrdnjama kako se od upravljanja cestama može ‘zaraditi toliko da se može napraviti 300 bolnica ili 4000 vrtića‘. Šteta što to nije konvertirano u broj lošijih obroka koji će se u postojećim bolnicama i vrtićima morati podijeliti kako bi se i dalje hranilo sindikalne uhljebe i sve ljude iz HAC-a na naplatnim kućicama dok tijekom deset mjeseci u godini pokraj njih prođe samo desetak vozila na dan. Gilbert Keith Chesterton lijepo je rekao da dok ‘oko koje je sposobno razaznati pogrešne stvari raste u bizarnoj i proždrljivoj jasnoći svog pogleda, ono drugo koje identificira ispravne stvari povećava svoju dioptriju sve do trenutka oslijepljenja zbog prevelike sumnjičavosti u ono što vidi‘. Istovremeno, taj velikan i apostol zdravog razuma ističe da je davno odustao od rasprave s ljudima koji favoriziraju srijedu umjesto četvrtka, a četvrtak mrze samo zato što je četvrtak. To je izrečeno prije 100-tinjak godina, a danas nam pomaže u razumijevanju strategije opravdavanja postojanja dijela onih koji žive od tuđeg rada (i uporno nam tvrde da postoji skriveni neprijatelj u obliku tržišne ekonomije, koja je najprirodniji lijek protiv korupcije i preplaćivanja svih državnih cesta!).
Poslovna blasfemija
Privatizacija Imunološkog zavoda odnosno odustajanje svih relevantnih investitora u fazi prije ili poslije dubinskog snimanja upućuje na razinu nereda i neefikasnosti u poslovanju u kombinaciji s opetovano nerealno postavljenim privatizacijskim uvjetima pred investitore glede veličine i tajminga dodatnih ulaganja, zadržavanje ‘kontrolnog‘ paketa od strane HZZO-a itd. Visia Croatica kao jedini preostali ponuđač, pod parolom kupnje udjela u Imunološkom od strane naroda i s ‘parama od naroda‘ i njezino izgledno odobravanje od strane politike, ukazuje na povećanu količinu populizma nekoliko mjeseci prije izbora i još bolniju činjenicu da će dijete vjerojatno opet ostati na sisi matere (države) na ovaj ili onaj način. Iako stalno slušam da je majčino mlijeko najbolje za razvoj djeteta, kad je u pitanju državno poduzeće, čvrsto vjerujem da je najbolje odmah preći na bočicu i čim prije na krutu hranu kako bi nejakoj djeci izrasli zubi kojima će se (barem pokušati) boriti na tržištu.
Hrvati su stručnjaci za fenomen siromaštva, ali ne iz perspektive teoretičara – sociologa, nego praktičara –siromašnih ljudi. Naš loš standard življenja poziva na reduciranje populizma na razinu gdje zdrav poslovni razum prevladava poslovnu blasfemiju jer izreći blasfemiju ne zahtijeva posebnu snagu – samo je jedna stvar koja zahtijeva stvarnu snagu da je se izgovori, a to je istina.
Radnička fronta i slični ateisti slobodnog tržišta protežiraju svoje ideje u obliku najsmionijih dogmi – u obliku univerzalnog negiranja privatne inicijative i svega dobrog što je donijela uspješnijima od nas. U zamjenu nam nude parole koje su čista nebuloza i ništa drugo nego notorno džeparenje privatnog sektora u okolnostima kada bi ti isti džeparoši ujedno htjeli zabraniti postojanje džepova na hlačama onih u čije džepove zavlače svoje prste.