Pokretanje investicijskog ciklusa nakon pet godina stagnacije pomalo podsjeća na priču o hrvatskom izvozu u kojoj svi znaju što treba napraviti, ali osim nekoliko pojedinačnih iznimaka pomaka zapravo nema.
Tako se čini i da svatko zna zašto nismo privlačna zemlja za ulaganje, ali od te tvrdnje nismo se pomaknuli dalje. Istodobno je teško pokrenuti bilo što novo a da se odmah ne javi bar stotinjak glasnih kritičara, koji najčešće ne nude realnu alternativu. I kao što gotovo svatko misli da bi mogao biti izbornik nogometne reprezentacije, tako se čini da je u Hrvatskoj u proteklih šest mjeseci stvorena gomila ‘stručnjaka’ za energetiku i investicije - pa danas svi znaju sve o javno-privatnim partnerstvima, energetskoj učinkovitosti, energetici i energetskoj strategiji.
Novi investicijski val Površnost i neznanje važna su obilježja javnog diskursa našeg društva i lako je steći dojam da nestručna glupost ima istu težinu kao stručno mišljenje, pogotovo ako je dobro upakirana u kratke i učinkovite forme koje se lako mogu reproducirati u medijima. U svakom slučaju, djeluje lakše sjediti skrštenih ruku i ne raditi ništa osim kritizirati i iskorištavati društvenu apatiju. Trenutak u kojem društvo kao normu prihvati ‘svi su isti’ i ‘sve je to isto’, unatoč recentnoj prošlosti, samo sebi stavlja zapreku za razvoj i rast, poboljšanje standarda i stvaranje naprednijeg društva. U takvom okružju najava o 120 milijardi kuna investicija dočekana je ne kao prilika, nego kao tema koju treba svesti na dnevnopolitički populizam i ondje je potrošiti. A riječ je upravo o otvaranju i privlačenju investicija u Hrvatsku, što je česta tema kontaktnih emisija, članaka, tema o kojima stručnjaci i ‘stručnjaci’ razglabaju već godinama.
Vlada predviđa da će se u idućih osam godina otvoriti investicijski potencijal od 120 milijardi kuna u energetici, javno-privatnom partnerstvu i energetskoj učinkovitosti. Ako sliku sagledamo šire i u nju uključimo i poljoprivredu, šume, vode, željeznice itd., jasno je da je potencijal mnogo veći. Tako se Hrvatska otvara za nov investicijski val. To su projekti koji će privući i privatne investitore, ali, prije svega, zamašnjak su za pokretanje gospodarskih aktivnosti.
Što si sijao, to ćeš i žeti Naime, svima je jasno da država nema dovoljno novca za sve projekte i da je gotov model klasičnoga državnog zaduživanja i gradnje raznih političkih spomenika koje ćemo plaćati idućih desetljeća. Tvrtke, konzorciji ili strateški partneri financirat će, graditi i održavati objekte koje su sagradili ili pak učinili energetski učinkovitima. Javno-privatna partnerstva, programi energetske učinkovitosti, obnovljivi izvori energije - sve su to privatne inicijative i investicije. U prijašnjem modelu - koji je često bio, treba otvoreno reći, samo maska za krađu i lopovluk - bilo je važno sagraditi, nije se brinulo za to hoće li se podići parket, ispucati vodovodne cijevi ili prokišnjavati krov. Štoviše, to je bilo poželjno jer se onda u tzv. izvantroškovničkim radovima moglo još nešto uzeti.Spomenuti model i novi pristup razlikuju se po roku i odgovornosti. Naime, onaj tko financira i izvodi sutra ostaje vezan uz ono što je sagradio, i to idućih 25 ili 30 godina, koliko je razdoblje amortizacije objekata poput škola, bolnica ili vrtića. Drugim riječima, što si sijao, to ćeš i žeti. I u tom roku investitor odgovara za razinu usluge koju pruža, tako da mu je u interesu napraviti kvalitetniju građevinu kako bi je lakše mogao održavati. Kad govorimo o slobodnom tržištu, skloni smo naglasiti samo jednu stranu - a to je natjecanje. I ono je dobro, tjera nas da budemo bolji, konkurentniji, djelotvorniji. Međutim, često zaboravimo drugu stranu - suradnju - koja tvrtkama omogućuje da dijeljenjem kompetencija i znanja stvore novu vrijednost i budu konkurentnije na tržištu.
Upravo će u tom smjeru trebati prilagoditi i naše razmišljanje i modele koje postavljamo da bi se investicije vodile sustavno i stručno i u kojem će sudjelovati domaće gospodarstvo i poduzetnici. Ili postoji alternativa: da nestručnim glupostima dajemo jednako prostora kao i struci, sjedimo skrštenih ruku i gledamo kako se ništa ne pokreće.