Mladić koji je odlučio napustiti radno mjesto financijskog analitičara nakon šest mjeseci rada u lokalnoj tvrtki za financijsko savjetovanje u dobroj je vjeri izlažući svoje argumente upozorio na problem koji se javlja u dijelu mlade populacije na tržištu rada. Naime, ustvrdio je da tijekom rada u tvrtki ‘nije vidio ni sunca ni mjeseca‘, da je bio potplaćen, da su ljudi na sličnim poslovima na Zapadu znatno bolje plaćeni...
Ponuđena mu je fiksna plaća čiji neto korespondira s iznosom u domaćim financijskim institucijama za položaj s njegovim predznanjem i iskustvom, uz varijabilni dio koji godišnju plaću može udvostručiti u odnosu na fiksni dio. To nije prihvatio, ali bio bi spreman raditi za malo veću fiksnu plaću (bez varijabilnog dijela jer misli kako će ga ‘možda biti, a možda i neće‘). Nažalost, morat će ono što smatra idealnim radnim uvjetima potražiti u nekoj drugoj sredini, ali bilo bi dobro da vodi računa o tome da radna mjesta nisu pod zaštitom UNESCO-a i da se ne stvaraju političkim dekretom.
Stvarni je život negdje drugdje
Spremnost na malo veću fiksnu plaću bez varijabilnog dijela upozorava na razinu promašenog uvjerenja da je obećani fiksni dio naknade neraskidiv s ekonomskom realnošću i tvrtkinom sposobnošću da stvori pozitivan novčani tok iz kojega će mu plaćati fiksnu naknadu te izrazitu nespremenost na nagrađivanje u skladu s ostvarenim tvrtkinim rezultatima. Istodobno, ambicija rada u sredini u kojoj će ‘vidjeti sunce i mjesec‘ upućuje na to da još vlada razmišljanje da svi rezultati moraju doći odmah i bezuvjetno.
Nažalost, stvarni je život nešto drugo – najprije treba prihvatiti to da u tržišnom gospodarstvu utilitaristička škola ne drži vodu (ona koja smatra kako bi se rezultati trebali dijeliti približno jednako među dionicima), nego je mnogo primjerenija škola utemeljena na simetriji, odnosno jednakoj prilici za sve. Mladenačko nestrpljenje u želji za što ranijim ispunjenjem zacrtanih ciljeva katkad nastoji preskakati stepenice kako bi ispunilo vlastita očekivanja, koja nisu nužno pogrešno postavljena, ali moraju uzeti u obzir vremensku dimenziju.
Nadalje, treba naučiti razliku između efektivnosti i efikasnosti. Efektivno znači raditi ono što se treba, a efikasno sugerira obavljanje rada uz odgovarajuću količinu učinkovitosti. Drugim riječima, fiksni dio naknade naknada je za efektivnu komponentu, a varijabilni za onu koja se bavi efikasnošću. Istodobno, usporedba s vanjskim svijetom i usporedivim položajima u bilo kojim uvjetima treba biti utemeljena na svim relevantnim argumentima (porezno opterećenje rada, rigoroznost selekcijskog procesa, konkurencija za radna mjesta, specifičnosti branše itd.). Uspoređivanje s vanjskim svijetom utemeljeno na pričama iz filmova može potpuno zavarati.
Lov na kapitalističku vješticu
Ključno i najvažnije, bez mnogo angažmana, koji katkad podrazumijeva ‘negledanje u sunce i mjesec‘, ne stvaraju se temelji za daljnji napredak. Vanjski svijet nije napredan zbog veće spremnosti poslodavaca da plate naknade veće od tržišnih, nego su upravo te naknade posljedica učinkovitijeg rada tijekom duljeg razdoblja. Razumnijim smatram vjeru u posvećenost, predanost, marljivost i strpljivost u odnosu na rezigniranost i nezadovoljstvo kao posljedicu prvih ozbiljnih poslovnih napora. Pomoći možemo argumentiranim iznošenjem činjenica i upućivanjem na možebitne konzekvencije preuranjenog preskakanja stepenica i nadobudnog inzistiranja na ekonomski neutemeljenim zahtjevima.
Dio je takva stajališta posljedica relativno velikog medijskog utjecaja lova na vješticu zvanu kapitalizam (koja nas sve hrani), roditeljskog utjecaja u obiteljima u kojima vlada dogma da privatni poslodavac zaposlenike ‘prije svega izrabljuje‘ (ma što god to značilo), a ‘država je mnogo osjećajnija‘ (jedino im ne znaju objasniti zbog čega u situaciji kad ekonomija padne 15 posto u šest godina izdaci države koji se financiraju uzimanjem od usta tih privatnih poslodavaca porastu za 14 posto) te nespremnost na preuzimanje inicijative i poduzetničkih rizika.
Ovaj slučaj nezadovoljnika u kratkom razdoblju pretvara u poduzetnika. On će na tržištu (rada) pokušati prodati svoj proizvod (odnosno uslugu rada) kupcima (novom poslodavcu) pod uvjetima koje obje strane smatraju fer naknadom (cijenom njegova rada). Ako ništa drugo, napuštanje jednog posla tog će mladića izložiti učenju poduzetničkih vještina u stvarnom svijetu, sa stvarnim (a ne filmskim) sudionicima koji će mu, sasvim sigurno, poslati jasnu poruku koliko je njegova percepcija vlastitog znanja i posljedičnog očekivanog doprinosa rezultatu poslovanja usklađena s tržišnim uvjetima