Mini mljekara Veronika danas je na svakoj zagrebačkoj tržnici, na čak trideset samostalnih prodajnih mjesta, i baš se na svakome od rana jutra u redu čekaju svježe mlijeko, sir, vrhnje i sirutka iz male domaće mljekare. Osim tržnica tu je deset delikatesnih prodavaonica, a uspjela se plasirati i na Konzumove police. Desinić, mjestašce u srcu Zagorja, tako je postalo poznato ne samo po tužnoj legendi o lijepoj Veroniki Desinićkoj, prema kojoj je mljekara dobila ime. Nakon 16 godina Mini mljekara Veronika postala je prepoznatljiv brend i sinonim za kvalitetne domaće mliječne proizvode. Vlasnik Mladen Šurbek i danas se, kao i prvog dana davne 1999., svakodnevno bori za opstanak na tržištu. Velika ulaganja, spora birokracija i povlačenje novca, investicije, sve manje domaćih mljekara, borba s uvoznim jeftinjim mlijekom glavni su problemi jedine mljekare u Krapinsko-zagorskoj županiji.
• Do prije pet-šest godina za Veroniku su znali uglavnom pobornici zdrave hrane i domaćih proizvoda, imali ste u Zagrebu samo nekoliko štandova, a danas ste na svakoj tržnici, u trgovačkim lancima. Jeste li zadovoljni? – Nažalost, danas, 2016., mogu reći da mi je najteže. Borimo se protiv vjetrenjača i pokušavamo opstati. Mnogo smo uložili, mnogo se zadužili. Novac koji smo povukli iz EU čekamo godinama zbog spore hrvatske birokracije. Potkraj prošle godine napokon smo proširili pogon, otvorili nove prodavaonice, ali sve su to i dodatne obveze. Od 440 kooperanata, malih mljekara s kojima smo svakodnevno radili, u posljednje dvije godine otpalo ih je 150. Propali su.
• Budući da otkupljujete sve više mlijeka, ide li vam u prilog manji broj kooperanata? – Mogao bih reći da to ide na ruku našoj mljekari, ali samo uvjetno rečeno. Izrazito sam nezadovoljan time što mali mljekari nestaju, i to zbog maćehinskog odnosa države. Svako jutro obilazimo 250 kooperanata, nije nam problem što su to ljudi koji imaju od pet do deset krava; naravno, ima i većih. Svi oni imaju samo pravo, domaće mlijeko, zato su nam dragocjeni. Raštrkani su po cijeloj županiji, u teško dostupnim dijelovima, i sve ih treba obići i pokupiti mlijeko. Otkupim 98 posto mlijeka Krapinske županije. Danas imamo kooperante u Varaždinskoj županiji i nekoliko njih u Zagrebačkoj. Zbog toga smo prije nekoliko godina nabavili šest specijalnih kamiona cisterni koji mogu proći uskim zagorskim cestama do svake kuće. Za njih smo se 2014. prijavili za program IPARD. Ukupan je iznos bio 2,5 milijuna kuna, a dobili smo 1,25 milijuna.
• Koliko mlijeka na dan otkupite? Imate li veće tržišne zahtjeve? – Otkupim 23.000 litara mlijeka na dan. I to sada kad sam proširio pogon, prije sam otkupljivao malo manje. Jako sam ponosan na to što je naše mlijeko potpuno domaće, ne uvozimo ni litru. Usudio bih se reći da smo po tome iznimka u cijeloj državi. Ponosan sam na svako gospodarstvo koje je uspjelo zadržati krave. U posljednjih deset godina prepolovljen je broj krava u Zagorju. Naša zagorska ispaša, trave, bilje posebni su i to daje kvalitetu našem mlijeku te dalje vrhnju, siru. Najponosniji sam kad vidim da moji radnici uzimaju i za sebe naše proizvode, da su im jednaki kao njihovi domaći.
Cijeli razgovor možete pročitati u novom broju Lidera koji je na kioscima.