Dobra je vijest pojava novih političkih grupacija koje se zauzimaju za promjene. Nevolja je u tome što se to zauzimanje rasplinulo u neproduktivnom taktiziranju i nadmudrivanju političkih aktera
Unatoč (očekivano) relativno snažnom rastu BDP-a u trećem tromjesečju ove godine od 2,8 posto, nije se pojavio nijedan novi trend koji bi opravdao odustajanje od reformi. Hrvatsko gospodarstvo opterećeno je dubokim strukturnim problemima koji nisu samo velika zapreka otvaranju novog ciklusa ekonomskog rasta i stvaranja novih radnih mjesta, već vode cijelo društvo u slijepu ulicu iz koje će trebati izlaziti godinama, možda čak desetljećima.
Stoga je dobra vijest pojava novih političkih grupacija koje se zauzimaju za promjene. Nevolja je u tome što se to zauzimanje rasplinulo u neproduktivom taktiziranju i nadmudrivanju političkih aktera. Nužne su duboke i sveobuhvatne promjene, o čemu su se, sudeći prema najnovijim informacijama s političke pozornice, usuglasili svi nedavno izabrani političari. No zauzimanje za reforme bez stvarnog sadržaja, odnosno s potpuno nejasnim smjerom i obuhvatom, može samo produbiti postojeće neravnoteže i Hrvatsku dodatno udaljiti od ekonomski uspješnih i bogatih zemalja. Upravo se to danas događa u političkom i javnom diskursu.
Pred velikim izazovom
Hrvatsko je društvo danas pred jednim od najvećih izazova u novijoj ekonomskoj povijesti. Naime, punih stotinjak godina, dakle od 1914., hrvatsko se gospodarstvo razvija vrlo sporo, neusporedivo sporije nego što se razvijaju druge ekonomije proizašle iz zajedničkoga ekonomskog prostora Austro-Ugarske. Potkraj 18. stoljeća na prostoru današnje Hrvatske, posebno u Slavoniji, provodila se intenzivna industrijalizacija te akumulacija fizičkog i ljudskoga kapitala. Izlaskom iz relativno velikog i bogatog zajedničkog tržišta Habsburške Monarhije domaće je gospodarstvo doživjelo nekoliko šokova: uništavanje financijskoga kapitala političkom konverzijom štednje u austrougarskim krunama (u odnosu 1:4 u korist dinara), konfiskacijom i više od 50 posto slavonskih poljoprivredno-industrijskih veleposjeda te iseljavanjem poduzetničkog i ljudskoga kapitala. Od toga se šoka hrvatska ekonomija oporavila tek 1960-ih godina s iznimno visokim stopama rasta od 4-6,5 posto na godinu. Od 1990. do 2015. gospodarstvo je raslo 1,6 posto na godinu. Druge zemlje Srednje Europe od početka tranzicije povećale su nacioalno bogatstvo više od šest puta, ponajviše zbog političkog izbora uspostavljanja suvremenoga liberalno-demokratskoga kapitalizma i tržišne ekonomije. Temeljni razlog ekonomskog zaostajanja mora se tražiti prije svega u uništavanju ljudskog (ne samo fizičkog) kapitala i upornom odustajanju od prihvaćanja tržišnoga ekonomskog modela.
Duboke promjene
Hrvatski izabrani političari danas preuzimaju povijesnu odgovornost za provođenje dubokih promjena kojima bi se napokon dovršio tranzicijski proces i u Hrvatskoj uspostavio ekonomski model modernoga kapitalizma u okvirima kojeg se gospodarski rast temelji na ekonomiji znanja, odnosno talentima, tehnologijama i toleranciji. Političari i mnogi sudionici diskusija u javnom prostoru uporno traže nekakav novi, samo njima razumljiv razvojni model koji bi trebao biti što udaljeniji od omraženoga ‘neoliberalnog kapitalizma‘ i najbolje prakse suvremenoga makroekonomskog upravljanja, a jaz u razvijenosti između Hrvatske i regije postaje sve veći. Mnogi se dobronamjerni zagovorici promjena s pravom pitaju zašto se veliki prirodni resursi ne mogu pretvoriti u nacionalno blagostanje. Odgovor je vrlo jednostavan: za ekonomski rast potrebne su razvijene tržišne institucije, vladavina prava i kvalitetan ljudski potencijal.
Zagovornici zadržavanja postojećeg stanja zaustavljene tranzicije i dominacije državnoga kapitalizma (a nisu usamljeni ni zagovornici povratka u predtranzicijsko vrijeme) najveći su protivnici reformi. Radikalne promjene u državnom sektoru ipak su neizbježne. Politički akteri morali bi se usredotočiti na, upravo sljedećim redom: sređivanje nereda u javnim financijama i otklanjanje glavnih izvora velikih deficita (u socijalnom sektoru i obrazovanju), prilagođavanje ekonomskog sustava praksi razvijenih zemalja i uvođenje privatnoga kapitala u državna poduzeća radi unapređivanja njihove produktivnosti. Ako politički akteri izaberu politiku provođenja strukturnih reformi (a ne promjena niskog intenziteta) te preuzmu preporuke Europske komisije iz procedura prekomjernoga proračunskog manjka, Hrvatska bi mogla u srednjem roku postati ‘jadranski ekonomski tigar‘. U suprotonome nastavljaju se erozija, stagnacija i potpuno uništavanje ljudskoga kapitala. Ne zaboravimo: za razliku od 1970-ih kada su u razvijene zemlje odlazili nekvalificirani ljudi danas zemlju napuštaju talenti i obučena radna snaga.