U karijeri sam se susreo s dvije pogubne ekonomske ‘istine‘ nametnute javnosti, branjene svim sredstvima tako da su postale općeprihvaćene dogme.
Jedna datira iz socijalizma, a radilo se o prirodi inflacije. Tada, ako si već stidljivo napomenuo da je inflacija monetarni fenomen, nipošto nisi smio ustvrditi da joj je uzrok prekomjerno tiskanja novca. Sjećam se kakve smo probleme imali kao mladi nadobudni ekonomisti, dok smo radili u Republičkom zavodu za planiranje, kad smo pokušali napisati da bi problem s inflacijom bio manji kad bi tiskara Narodne banke manje radila.
Druga je vezana uz proteklih 15-ak godina u kojima praktički sve donedavno nisi smio reći reći da je precijenjeni tečaj kune jedan od glavnih uzroka gubitka radnih mjesta u zemlji, recesije i rasta duga. U protivnom gledali bi vas kao čudaka i neznalicu. I sam sam to iskusio u krugu najužih prijatelja koji nisu ekonomisti. Pitaju me, ja im govorim o pogubnosti tečajne politike, oni me čudno gledaju. Pa ‘glavni‘ ekonomisti, koji dominiraju medijima, premijer i članovi Vlade i guverner svi govore drugačije... i u sebi misle da im prijatelj i nije baš najpametniji.
Cjenovni signali s tržišta
Gospodarski se subjekti odlučuju za proizvodnju kad cjenovni signali s tržišta pokažu da je moguće ostvariti prihode veće od troškova. Pritom je odlučujuća cijena domaćeg novca (tečaj) s pomoću koje se strane valute pretvaraju u kune. Za domaćeg izvoznika to znači koliko će dobiti kuna za eure ili dolare ostvarene na stranim tržištima, a za inozemne proizvođače koji dolaze na naše tržište koliko će moći dobiti eura ili dolara za kune ostvarene prodajom u zemlji. Ako je tečaj precijenjen, manje je radnih mjesta u zemlji jer jeftiniji uvoz uništava domaće proizvođače i ne ostvaruje se obujam izvoza koji bi bio moguć kod ravnotežnog tečaja.
A to je naša situacija, desetak godina precijenjenog tečaja, izgubljeno više od 200 tisuća radnih mjesta u zemlji. Uvozimo meso, mlijeko, češnjak, jabuke, namještaj, previše automobila i industrijske robe, previše se skijamo u inozemstvu... a raste javni i inozemni dug, imamo recesiju i bilježimo pad standarda pretežnog dijela građana. I što to dulje traje, to je teže, na dulji rok neodrživo. No tu treba reći da ravnotežni tečaj nije jedini problem. Mnogo bi pomogli i niži troškovi vezani uz kamate, poreze i parafiskalne namete, djelotvornija državna administracija, efikasnije i ažurnije sudstvo, sređene zemljišne knjige, racionalno vođenje javnih poduzeća i ne bi tečaj trebalo smatrati jedinim čarobnim štapom (još jedna dogma), ali smatram da je zabluda da su izvoz i gospodarski rast kao izlaz iz krize mogući uz prejaku kunu. Tečaj je ipak najvažnija cijena u ekonomiji.
Poruke iz inozemstva
Prije malo više od dvije godine na ovom sam mjestu pokušao podsjetiti da pitanje tečaja nije nešto o čemu se može pregovarati i dogovorati, nešto čime se može manipulirati. Jednostavno, tečaj je ekonomski ‘zakon‘ koji diktiraju gospodarska kretanja. U protekle dvije godine na službenoj domaćoj sceni, u politici i glavnim medijima to se i dalje ignorira. No u međuvremenu obilaze nas strani stručnjaci koji nam ponovno otkrivaju jednostavnu istinu o ulozi tečaja. Spomenimo neke: Heiner Flassbeck, utjecajni ekonomist i bivši zamjenik ministra financija Njemačke, Johannes Wiegand, šef misije Međunarodnoga monetarnog fonda, poznati irski ekonomist David McWilliams te nedavno Hans-Werner Sinn, predsjednik bavarskog insitituta IFO. Svi kažu da je kuna precijenjena i bez deprecijacije nema izaska iz krize. Uporno to ponavlja i nekoliko domaćih ekonomista. Nedavno i Marijana Ivanov, profesorica Ekonomskog fakulteta iz Zagreba, koja daje i prijedloge o opsegu poželjne deprecijacije.
Kakva je reakcija mjerodavnih? Premijer odlučno poručuje da prste treba držati dalje od kune i u tečaj ne dirati. Guverner Boris Vujčić plaši visokom inflacijom i posljedičnim devalvacijama. Kaže da ‘uvijek postoji šansa da se pogreške ponove, ukine devizna klauzula, devalvira nacionalna valuta i ponovno prožive sve divote koje već godinama predlažu neki profesori Ekonomskog fakulteta‘. Što nam zapravo govori? Zar to da bismo, kad bismo imali monetarnu suverenost, mahnito tiskali i devalvirali kunu? Zar zaista guverner smatra da i 25 godina nakon samostalnosti vlade misle ponavljati pogreške iz samoupravnog socijalizma i neracionalno tiskati novac i onda golemim devalvacijama ispravljati neravnoteže?