U Hrvatskoj kao i u drugim tranzicijskim zemljama bez stranih ulaganja nema aktiviranja domaće štednje i investicija, rasta zaposlenosti ni ostvarenja ostalih fiskalnih i ekonomsko-socijalnih ciljeva
Ako se po jutru dan poznaje, onda su nam politika i politizacija suđene, a gospodarstvo i ekonomska klima samo sporedna djelatnost koja im služi kao hranjiva podloga. Zapitajmo se stvaramo li zaista atmosferu rada i promjena i društvene odgovornosti (pa i za bavljenje politikom) ili se kreira okružje koje će danas i sutra sve svoditi na političko i ideološko prozivanje i omalovažavanje bez imalo skrupula i argumenata. Trenutačna atmosfera nije atmosfera konsenzusa i promjena toliko potrebnih za održivost i razvoj već atmosfera konflikata koji mogu prerasti u nešto mnogo opasnije. Odgovornost je oporbe i vladajuće koalicije u tome nedjeljiva.Svatko tko je ikada upravljao s više od dvoje ljudi jako dobro zna koliko je ozračje unutar i oko tima važno za rezultate. Hrvatska je odabrala tim te se sve stranke i svi akteri moraju okrenuti postizanju ključnih ciljeva društva i zajednice, a ne svojim kratkoročnim političkim ciljevima. Zna se što se žanje kada se mržnja sije, a to sigurno neće biti izlazak iz krize i ubrzani rast.
Zašto neće biti otkaza?
U toj atmosferi nova vlada mora uravnotežiti proračun, smanjiti vanjski dug, potaknuti ulaganja i zapošljavanje, racionalizirati državnu upravu i opći trošak države, aktivirati državnu imovinu prodajom i restrukturiranjem itd. S druge strane ima jasno definirano što ‘ne smije‘ dirati: tečaj, ne smije biti većih otpuštanja u državnoj upravi (taj dio ne razumijem), nema novih poreza, nema novog zaduživanja. Težak zadatak i bez utega ovakve atmosfere. Da bismo Vlada i mi svi skupa uspjeli, osim podrške svih društvenih struktura, potrebna nam je velika podrška međunarodne financijske zajednice i povjerenje investitora, međutim, poruka koju svakodnevno šaljemo sve je samo ne ohrabrujuća i produktivna. Nažalost, sada sve ostaje samo na vladi i njezinom predsjedniku da nakon uspješnih prvih kontakata s kreditorima putem proračuna pokaže da svi skupa mislimo ozbiljno i da je trenutačni stranački igrokaz samo prolazna epizoda političke borbe, a ne početak trajnih podjela. Dokazano je da u Hrvatskoj kao i u ostalim tranzicijskim zemljama bez stranih ulaganja nema aktiviranja domaće štednje i investicija, rasta zaposlenost i ostalih fiskalnih i ekonomsko-socijalnih ciljeva. A sudeći prema političkoj atmosferi na ljestvici atraktivnosti za ulaganja sigurno smo na svjetskome dnu. Ako to ne promijenimo, svi porezni poticaji i olakšice neće nam pomoći.
Besmislene rasprave o kapi
Bez intenziviranja stranih ulaganja u kratkom se roku neće zaustaviti rast nezaposlenosti i iseljavanje. Politika aktiviranja državne imovine bez jače prisutnosti stranoga kapitala u financijsko-robnim tokovima gospodarstva bit će nemoguća i uzaludna misija ili će se pretvoriti u još jednu krivo provedenu privatizaciju i inflaciju.Treba nam brz i učinkoviti mehanizam ubrzavanja i nadzora nad strateškim investicijama (i državnim dezinvestiranju) pod direktnim nadzorom premijera, a i da imamo saborski odbor za ‘uklanjanje zapreka ulaganju‘ imao bi što raditi u sinkronizaciji stranaka, strategija, propisa, ministarstava, državnih i regionalnih ureda i agencija, ali i interesa.Možemo gospodarsku diplomaciju seliti iz MVP-a u HGK ili obrnuto, rezultat će bez promjene atmosfere i efikasnog mehanizma za uklanjanja barijera stranim investitorima biti jednak. I dalje neće u Hrvatsku ulagati nitko pa ni Hrvati. Osnivanje investicionih banaka i promjena uloga HBORA-a neće dati očekivane rezultate (osim pokoje nove političke investicije) jer kapitala za ulaganje ima i već neko vrijeme ni cijene kapitala nisu problem, samo ulaganja i dalje nema.Zašto je tako? Sve ono što nam je nekada bila strateška prednost (stabilnost, educirani kadrovi, razvijena gospodarska infrastruktura itd.) malo-pomalo nestaje i postaje zapreka ne samo za razvoj već i za održavanje nekih tradicionalnih industrija (građevinarstvo, brodogradnja, poljoprivreda, turizam) koje su svojim multiplikativnim efektima bile oslonac rasta BDP-a. Zamjena klasične infrastrukture modernom (informatičkom, ekološkom itd.) ide presporo i uz ovakav odljev ljudskih resursa dovodi u pitanje sve ostale strateške ciljeve. Uzalud nam strategije razvoja kada i dalje nema provedbenih mjera, zakona, politika i svega onoga (pa i kadrova) što je potrebno da se strategije ostvare. Zato besmislene rasprave o kapi i pripadajuće podjele nemaju veze sa stvarnim problemima s kojim se suočavamo i ne mogu biti alibi oporbi i vladajućoj koaliciji da ne sjednu i napokon počnu razgovarati i donositi odluke o krucijalnim gospodarskim i socijalnim temama koje prijete opstojnosti države