Eto, i to se dogodilo. Eksplicite i službeno izrečeno je ono što se neslužbeno i u pola glasa govorilo, a inače je neizbježno. Hrvatski izvoznici na svojoj 10. konvenciji održanoj prošlog tjedna, koja je okupila vodeće ljude biznisa i politike, u zaključnom dokumentu, Deklaraciji hrvatskih izvoznika 2015., upućuju na ‘neodrživost očuvanja sustava stabilnog tečaja kojim se održava jaka domaća valuta i pridonosi rastu neto uvoza‘.
Marinko Bago, njihov predsjednik, ističe kako je ‘krajnje vrijeme da se teret dubioza prošlosti prestane stavljati na leđa neto izvoznika koji jedini mogu izvesti Hrvatsku iz krize. U protivnom ćemo svi zajedno propasti‘, odnosno ‘da izvoznici prestanu biti žrtve atipičnog modela gospodarstva koji je u Hrvatskoj izgrađen posljednjih dvadeset godina, držeći tako kao ‘taoce‘ one grane i proizvodno-izvozničke aktivnosti o kojima ovisi ekonomija i budućnost cijele zemlje‘.
Deprecijacija ili povlašteni tečaj
Izvoznici nude rješenje za ovakvu situaciju i izlaz vide u održivoj prilagodbi tečaja kune (deprecijaciji) u razmjeru dva posto godišnje (u terminima nominalnog tečaja), odnosno do 10 posto u idućih pet godina uz brigu o građanima s fiksnim prihodima i kreditima s deviznom klauzulom. Alternativa navedenom je primjena povlaštenog deviznog tečaja za neto izvoznike. K tome traže i uporabu primarne emisije kao izvora kreditiranja neto izvoza po kamatnim stopama barem takvima kakve ima konkurencija iz inozemstva. Sve to trebalo bi povećati izvoz, smanjiti i domaćom proizvodnjom supstituirati uvoz, pa bi rasla zaposlenost i društveni bruto proizvod.
HNB je, očekivano, te prijedloge glatko odbio. Guverner je jasno ponovio: prvo, da tečaj nije uzrok slaboga hrvatskog izvoza, drugo da bi deprecijacija zbog visoke euriziranosti ekonomije djelovala prorecesijski i treće – to bi značilo povećanje državnog upletanja u ekonomiju i povratak u neslavnu prošlost. Ukratko, kad je riječ o tečajnoj politici, treba zadržati status quo, a kamatne stope ne dirati jer su ionako najniže u zadnjih nekoliko godina, a i u budućnosti će i dalje padati usporedno sa smanjenjem kreditinog rizika zemlje. Guverner izlaz za rast BDP-a i zaposlenosti vidi u strukturnim reformama koje trebaju poboljšati poduzetničku klimu, a koja će rezultirati povećanom konjukturom, investicijama i brojem radnih mjesta, što će onda djelovati na smanjenje kreditnog rizika zemlje. Time se službena politika opredjeljuje da ne dira interese korisnika precijenjenog tečaja i tako izbjegava rasplesti problem kojim treba zemlji osigurati servisiranje dugova, zaposlenost i rast.
Korist od slabije kune
Ostavimo po strani zašto su hrvatski izvoznici pitanje tečaja i kamata postavili tek na svojoj 10. konvenciji, a ne i na prijašnjima? Je li situacija postala toliko nepodnošljiva? Imaju li možda izbori nešto s time? Kako to da su se odlučili za prijedlog profesorice Ivanov, zapravo iskušani uspješni slovenski model tečajne politike tolara? Bitno je to da se o tome počelo službeno razgovarati. Prije ili poslije to bi pitanje i tako neizbježno došlo na red.
Odgovor službene politike je očekivan. Tvrdo ignorirajući činjenicu da poboljšanje opće poduzetničke klime pogoduje izvoznicima, ali i uvoznicima koji zahvaljujući boljim uvjetima mogu sve skuplju uvoznu robu plasirati u zemlji. Ovdje se radi o potrebi da se smanji uvoz, točnije da domaća radna mjesta zamijene inozemna, a to se može postići samo promjenom tečaja. Usput strukturne promjene traže i snažnu političku volju i odlučnost, koje do sada nije bilo. Jednako tako, ignorira se i činjenica da je hrvatski izvoz koncentriran u starim, tradicionalnim sektorima: prerađivačkim industrijama i turizmu (više od 80 posto ukupnog izvoza robe i usluga) koji imaju niske profitne marže i visoku cjenovnu osjetljivost i za koje i najmanja promjena tečaja može imati presudnu ulogu glede isplativosti, a ne u izvozu, primjerice novog, brzorastućeg, visokoprofitabilnog ICT sektora, čija kalkulacija može podnijeti i današnji precijenjeni tečaj, ali na koji, nažalost, otpada manje od dva posto ukupnog izvoza.
Odgovor na to zbog čega je pitanje tečaja tako dugo izvan igre i zašto je u vezi s tim tako tvrdo stajalište vladajućih jednostavan je. Oni koji su interesno vezani, koji imaju koristi od precijenjenog tečaja (uvoznici, banke te država, poduzeća i građani koji imaju kredite vezane uz euro) teško će se odreći tog privilegija. Oni koji gube (neto izvoznici) i koji uviđaju da status quo vodi bankrotu države, eto, sad to i službeno objelodanjuju. A ne zaboravimo, korist od onog za što se izvoznici zauzimaju danas, posredno i dugoročnije gledano, imalo bi ukupno gospodarstvo, pa i sadašnji ‘profiteri tečaja‘.