Pri spomenu Nobelove nagrade u glavi većine ljudi stvori se slika univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca koji su je dobili (tako bar kaže hrvatski izvor na Wikepediji).
To uključuje izvanredna istraživanja, nove tehnike i tehnologije ili izniman doprinos društvu. Iako je doista stvar ugleda, katkad mi se više čini kao Eurosong na kojem čudni ljudi čudnog imena odnose nagrade.
Čitajući bilo koju knjigu iz opće znanosti, u pravilu se susrećete s temama iz fizike, matematike i kemije. Kolega financijaš svojedobno mi je rekao da njih jedine smatra 'ozbiljnim' znanostima. Iza njih, kaže on, dolaze 'ozbiljni derivativi' poput elektrotehnike, medicine, strojarstva itd. U trećem se redu pojavljuju 'šarlatani' koje čine velik dio tercijarnog sektora, među kojima su ekonomisti. U četvrtom su redu filozofi, povjesničari, teoretičari književnosti itd. Oni iz prvog i drugog reda često čitaju literaturu onih iz četvrtoga kako bi oplemenili znanje i proširili vidike, a čitanje literature onih iz trećeg reda katkad ih frustrira, ali ipak je čitaju.
Koliko je dva plus dva Jedan mi je fizičar rekao da je glavni zaključak njegova čitanja ekonomske literature kako netko pokušava što kompliciranije objasniti da su dva i dva četiri (ili bi to mogli biti) i da, upravo kad bi rezultat trebao biti četiri, autor ipak još nije siguran je li to doista četiri.
Ekonomisti relativno uspješno nameću ideju o svojoj važnosti i neizostavnosti, pa statistika govori da je od 1969., otkad se dodjeljuje, Nobelova nagrada za ekonomiju jedina bila dodijeljena svake godine (zapravo se zove Nagrada Švedske banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela, ali niti ju je Nobel predvidio u svojoj oporuci niti se novčane nagrade isplaćuju iz njegove zaklade).
Nepotrebno je isticati - dominiraju Amerikanci (ili alumniji odnosno profesori američkih sveučilišta). Usprkos tome što lobiji dobro obavljaju svoj dio posla glorificirajući ekonomiju kao znanost, nisam siguran da bi ijedna od 46 dodijeljenih nagrada (sve s područja makroekonomije) koju je primilo 75 pojedinaca pomogla riješiti makroekonomske probleme neke države - primjerice Hrvatske. I sve to unatoč tome što se u tim radovima, kako to bavljenje znanošću nalaže (ili bar tako govore), 'objašnjava stvarnost te određuje odnos između uzroka i posljedice na objektivan, sistematiziran i argumentiran način, a sve utemeljeno na razumu, logici, kritici, sumnji te slobodnom i samostalnom razmišljanju'. Kakva definicija - samo treba uzeti nagrađene radove, stisnuti 'enter' i makroekonomskih problema više ne bi trebalo biti! Hm, ipak nisam siguran, zato od svega iz gornje definicije najviše vjerujem dijelu koji se odnosi na sumnju, odnosno skepticizam.
Kandidati za Ig Nobela Od 1991. na Harvardu se dodjeljuje Ig Nobel - svojevrsna parodija na pravog Nobela, odnosno nagrada 'za dostignuća koja najprije natjeraju ljude na smijeh, a zatim na razmišljanje'. Ceremonija je jednaka kao za pravog Nobela i nagradu u pravilu dodjeljuju znanstvenici koji su uistinu dobili Nobelovu nagradu.
Iz Hrvatske bih kandidirao većinu ideja predstavnika sindikata, pojedine ideje ekonomskih stratega nekih političkih stranaka, od kojih bih, primjerice, istaknuo posljednju koju sam pročitao, onu g. Reića iz ORaH-a koji misli da politika treba obvezati sve vlasnike trgovačkih lanaca da imaju što više domaćih proizvoda u trgovinama, i slične mudrosti u kojima 'država uvijek zna bolje što je dobro za ljude jer sami ne znaju što je za njih dobro', vjerujući da se političkim dekretom doista može utjecati na tržište a da se ono ne prilagodi novoj situaciji (često na štetu tih istih građana zbog kojih su, navodno, takve ideje skovane). Visoko na popisu bili bi i zagovaratelji raznih gospodarskih strategija u kojima država 'bira industrije i branše u koje vjeruje' (kao da privatni sektor nema dovoljno motiva sâm voditi računa o tome).
Jednu od najdražih ekonomskih 'jednadžbi' nisam pronašao u znanstvenim radovima ili knjigama iz ekonomije i financija, nego u razgovoru sa svojim 85-godišnjim djedom, kojem grube životne okolnosti nisu dopustile mnogo čitanja i formalnog obrazovanja (koji stoga i ne zna da postoji Nobelova nagrada), ali koji, poučen životnim iskustvom, kaže kako 'misli da je dobro ranije ustajati, biti marljiv i više raditi te se moliti Bogu'. Neće dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju, ali vjerujem da bi se bar dio nobelovaca složio s njim
.
