Poslovna scena
StoryEditor

Sposobni biznismeni nemaju što tražiti u politici ove regije

31. Srpanj 2014.
Piše:
lider.media

Kad je Lazar Krstić napustio McKinsey u ljeto 2013. kako bi kao 27-godišnji klinac postao nestranačkim ministrom financija Srbije, predvidio sam da će njegov angažman trajati najviše dvije godine. Kad sam pročitao njegovu izjavu da je njegov glavni zadatak ‘naučiti Srbe da se oslanjanju na sebe, a ne na državu’, rok sam skratio na godinu dana! Pogriješio sam - na funkciji je bio nepunih jedanaest mjeseci.

Kaže momak da se srbijanski premijer Vučić i on u svemu slažu osim u detalju - Krstić se drznuo početi provoditi mjere koje bi trebale u prvom redu spasiti državu od bankrota. Najavio je smanjenje mirovina za 20 posto, plaća u javnom sektoru i državi za 15 posto, otpuštanje 160.000 ljudi iz glomazna državnog aparata te povećanje cijena struje za 30 posto. Slična priča i scenarij u Srbiji su već viđeni u siječnju 2014. kad je ostavku zbog sličnih razloga podnio tadašnji ministar gospodarstva Saša Radulović.

(Ne)sigurnost na državnim jaslama Krstićev primjer upozorava na velik problem s kojim će se sve bivše jugoslavenske republike susresti gledajući dosadašnja iskustva - ljudi iz biznisa koji nisu beskičmenjaci nemaju što tražiti u politici. Jer, po tko zna koji put na Balkanu se pokazuje kako u politici prevladava smisao za sve, ali ponajmanje za prihvaćanje činjenice da je socijalizam završio! Iako ekonomija privlači mnogo šarlatana, na kraju dva i dva moraju biti četiri, i to neovisno jeste li išli na Yale kao Krstić ili završili fakultet ekonomskih znanosti u Beogradu. Kako je to kad se državne slavine isprazne, najbolje je pitati Grke koji su delegaciju MMF-a dočekali s prosvjedima jer im se ‘ni krivima ni dužnima’ plaće u javnom sektoru režu za 40 posto. Toliko o uvjerenju nekih da je sigurno biti na državnim jaslama – sigurno je onoliko koliko je jako gospodarstvo koje to sve plaća. Kad ono posrne, svi u praksi ponovo uče da, doista, kako god računali, dva i dva jesu četiri (a ne pet ili deset).

Navodnih 620.000 skupljenih potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se onemogućila privatizacija (čitaj: racionalizacija) usluga u javnom sektoru paradoks je ‘par excellence’. Ne začuđuje me što inicijativa dolazi od sindikata javnih djelatnosti - od ljudi koji vole živjeti od tuđega rada, koji propovijedima ‘brane radna mjesta’, koji nikada nisu isplatili nijednu plaću zarađenu u tržišnoj utakmici, koji su savršeno dobri u pregovorima s Vladom o raspodjeli i trošenju onoga što nisu zaradili... Ali začuđuje mekako oni koji su to potpisali brzo zaboravljaju da su sami bezbroj puta ustvrdili da su nezadovoljni kvalitetom i učinkovitošću javnog sektora.

Privatna inicijativa Zdravstvo stoji više od 30 milijardi kuna na godinu, a nezadovoljni su i primatelji usluga (velik dio potpisnika) ali i pružatelji usluga (liječnici koji se spremaju otići u EU). Ipak, ekonomija je kao tiha voda koja brege dere - na kraju sve dođe na svoje. Ako ne želite racionalizaciju, bit će neracionalno. Ali, potpisnici, nemojte misliti da se to na vas ne odnosi i da je besplatno - plaćamo to slabijim životnim standardom.

Razgovaram s poduzetnikom kojem se dobit u četiri godine smanjila za 80 posto. Zamolio je voditelja prodaje da predloži sustav plaća za radnike u komercijalnom sektoru. Dobio je prijedlog da plaće rastu u sukladno indeksu inflacije, na što je pitao smatra li primjerenim da padnu, skladu s rezultatima poslovanja, za 80 posto. Voditelj je rekao da oni nisu odgovorni za pad, nego je ‘glavni razlog pad tržišta’, a da su oni dobri i kvalitetni radnici koji ‘vrijede taj novac’. Vlasnik mu kaže kako smatra da on kao voditelj prodaje vrijedi i više te da nema smisla zadržavati ga u tvrtki – najbolje je da ‘u punoj mjeri ostvari svoj potencijal na tržištu rada’. Dakako, voditelj je vrlo brzo shvatio poentu.

Što god ‘zaštitnici radnih mjesta’ blebetali, naposljetku ostajemo s time da je jedina prava žitnica u gospodarstvu utjelovljena u privatnoj poduzetničkoj inicijativi. Ako ona padne na plodno tlo, svima će biti bolje: radnicima, kupcima, dobavljačima, državi i ulagačima (kreditorima i vlasnicima).

Na kraju, ne i najmanje važno, zamolio bih ministre Lalovca i Mrsića da umjesto djetinjastog objavljivanja lista ‘srama zbog neisplate plaća’ respektiraju to da su zahvaljujući spremnosti za izlaganje riziku sebe (ali i dobrobit vlastitih obitelji) privatni poduzetnici prva karika u gospodarskome hranidbenom lancu. Stoga, rasteretite ih manjom poreznom presijom i inzistiranjem na metodama Lazara Krstića, a njima pustite da obave ostatak posla. Naime, sindikati i javni sektor sigurno se neće toliko potruditi - ma što god netko mislio o tome!

22. studeni 2024 03:42