[gallery columns="5" ids="227552,227553,227554,227555,227556"]
Ni u dvadeset i nešto godina eksperimentiranja jedan od najvažnijih, istina, i najsloženijih, pravnih postupaka – stečaj – nismo uspjeli ugurati u dobre vremenske, pravne i ekonomske okvire. Je li novi stečajni zakon, koji sabornici upravo ‘testiraju‘, korak prema civilizacijskom dosegu koji je u razvijenim zemljama odavna ‘najnormalnija normala‘?
Kritičari zakona nisu uvjereni da će u praksi nešto previše promijeniti (recimo, kako će spriječiti da Vlada diskrecijskom odlukom neku tvrtku nezasluženo spasi od stečaja), no odvjetnik Mićo Ljubenko, jedan od autora zakona, uvjeren je da on pruža potpuno nov početak za poštenije odnose na tržištu.
Svaki se zakon ipak najbolje testira u praksi. Hoće li i ovaj imati previše rupa za izigravanje?
– Ovaj zakon ima dva važna cilja: prvi je uspostaviti pouzdan, pošten i jasan predstečaj za savjesne dužnike, a drugi uspostaviti učinkovit stečaj u kojem se zna i kad on počinje i kad završava. Predstečaj je najsloženiji pravni postupak. Ne postoji sličan postupak u kojemu se usklađuju suprotni interesi velikog broja pravnih osoba, a pri tome je nerijetko riječ i o znatnim materijalnim pravima. Ovaj je zakon sigurno zatvorio mnoge praznine Predstečajnog zakona. Mnogo manje dužnika bit će sposobno proći kroz predstečaj. Ako je dužnik vrlo savjestan i poslovno perspektivan, proći će. Hoće li takvih biti malo ili mnogo, nije važno, važno je da budu upravo takvi.
Mjereno ekonomskim aršinima, to i nije nevažno. Mnogi ekonomisti ne zagovaraju stečaj upravo zato što on zatvara radna mjesta, što je najlakše. Tko će ih otvoriti?
– Pitanje radnih mjesta i stečaja nije dobro povezivati na taj način. Kad je stečaj u pitanju, najvažnije je biti iskren, i to na vrijeme. Neiskreno je i nepravilno zaključivati: ‘Radi zadržavanja radnih mjesta odlučujemo da nećemo u stečaj.‘ Ako imate uvjete za stečaj, odgovorno je i prema radnicima to pošteno objaviti. Tko misli da može izbjeći stečaj, ima model predstečaja, i to svagdje u svijetu, pa i kod nas. Tko ne može izbjeći stečaj, njegovim odugovlačenjem nanosi štetu i radnicima. Oni na kraju ne dobivaju plaće, tvrtkinu agoniju dijelom proživljavaju i kao svoju. Tako demotiviramo i oštećujemo radnike, a oni u pravilu nisu krivi za tvrtkin stečaj.
Nije li nepošteno da se u stečaj guraju tvrtke koje za njega nisu krive? Što je, primjerice, s tvrtkom kojoj strani kupac duguje milijun kuna, zbog čega ona nije u stanju podmirivati domaće obveze? Takvih je primjera koliko želite.
– Bilo bi prihvatljivo kad bi to bio jedan od najčešćih uzroka stečaja. Tada bi u stečaju upravitelj naplatio te dugove i naplaćeno podijelio vjerovnicima, no to u našim stečajevima nije tako. Vrlo malo stečajne imovine stekne se naplatom od dužnikovih dužnika. Ako se takva dužnika ne stavi u stečaj, što je alternativa? Da on svima objavi kako nije kriv što nije naplatio svoje i da zatim ne treba platiti svojim vjerovnicima, i tako ukrug? Čuo sam mnogo puta takvo opravdanje. Nije dobro što je to postalo dijelom novog morala: ‘Kad ne plate meni, u redu je da ni ja ne platim drugima!‘ Poznajem mnoge poduzetnike koji uredno plaćaju i onda kada njima ne plate. Takvih je više i zakon treba štititi tu šutljivu većinu. Uostalom, ne znači da uvijek niste krivi ako niste naplatili. Katkad se roba plasira i zbog povećanja prometa, bez osiguranja i zbog mnogo drugih povezanih razloga. Svaki dug treba samostalno analizirati. Sigurno ćete pogriješiti ako razlog za konkretan dug pokušate staviti u neki uzorak. Zauzimao sam se, i dijelom uspio u tome, da se na početku stečaja sastavi kvalitetnije izvješće, među ostalim da se može objasniti je li se stečaj dogodio skrivljenim ili neskrivljenim ponašanjem dužnika. To su kategorije koje i u razvijenim društvima postaju logične kad je stečaj u pitanju.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju tjednika Lider.