Upravo svjedočimo strukturnim promjenama. Stvara se nov naraštaj poduzetnika koji u teškim uvjetima uči kako pribaviti dodatni kapital i živjeti u Hrvatskoj, a poslovati u svijetu
Jedan od većih izazova u današnjemu zapošljavanju jest prekarijat, odnosno zapošljavanje na određeno vrijeme ili nepuno radno vrijeme, te rad na ugovor o djelu ili vlastiti j. d.o.o. Taj način zapošljavanja povezan je s više vrsta izazova i onome tko je u takvom obliku radnog odnosa sigurno donosi tri velika problema:
1. Pristup edukaciji u struci ograničen je sredstvima koja posjeduje prekarni radnik (ili menadžer), a ona su uvijek manja od sredstava korporacija, koje lakše naručuju odnosno organiziraju izobrazbu za skupine zaposlenika, pa troškovi edukacije u relativnom omjerima nisu ni približno veliki kao nekomu tko si plaća minimalne doprinose (ili ih uopće ne plaća), zbog čega mu edukacija u takvoj situaciji nipošto nije prioritet. Potrebna je velika disciplina i racionalizacija kako bi se kontinuirano ulagalo u dodatno obrazovanje, stručnu edukaciju te nove vještine.
2. Svatko tko nije dio većega/stabilnog tima, ima izazov u idetifikaciji s projektima i teže mu je naći čvrstu točku identifikacije koju donosi rad za poznate i/ili velike tvrtke. ‘Team buildinzi’, blagdanske proslave, posjeti sajmovima, dodatna besplatna edukacija, proslave uspjeha više su iznimka nego pravilo.
3. Taj oblik zapošljavanja ne omogućuje sigurnost iako ima relativno kontinuiran priljev novca. Dobiti kredit ili leasing ako radite u j.d.o.o.-u gotovo je nemoguće ako ne možete dokazati/jamčiti da kao privatna osoba posjedujete mnogo gotovine, ušteđevine, ili imovine.
‘Ubojice‘ malih poduzetnika
Možemo zaključiti da, iako izazova ima još, ova tri umanjuju opću djelotvornost samozaposlenika, zbog čega se nije lako odlučiti na samostalno poduzetništvo bez čvrste volje da se disciplinom osigura kvalitetan novčani tok (nelikvidnost i nesolventnost zbog neplaćanja ili kontinuiranoga poslovanja s nedovoljno klijenata najčešći je ‘ubojica’ malih d.o.o.-a i j.d.o.o.-a) u projektima.
Istodobno, da bi gospodarstvo neke zemlje bilo dovoljno produktivno, potrebno je upravo da se mladim umirovljenicima, mladim pobunjenicima živoga duha i vizije, zaposlenicima kojima su tvrtke propale ili su otpušteni u ‘rightsizingu’ ili koji jednostavno ne mogu trpjeti zlostavljanje/stres/cjelodnevni boravak na radnome mjestu omogući osnivanje vlastitih tvrtki, ali i pomogne u tome. Nikako nije dobro da mali poduzetnici budu oni koji su to postali silom prilika, zato što se nisu mogli zaposliti u svojoj struci...
Zamka sigurnoga radnog mjesta
Kvaka 22 upravo je u tome. Umjesto da se vlastita djeca potiču da biraju zanimanja koja donose ‘sigurnost’, u državnoj administraciji, javnom poduzeću ili velikim korporacijama, trebalo bi ih poticati na samozapošljavanje, malo poduzetništvo i rizik. Mali poduzetnici ne bi trebali imati veće privilegije od drugih skupina, ali trebalo bi stvarati ozračje da je poželjno barem u dijelu života biti samozaposlen ili mali poduzetnik te osjetiti radosti uplate doprinosa za plaću, poreza na dobit ili osnivanja tvrtke. Mikropoduzetnik bi trebao imati praktičnu mogućnost pristupa kapitalu, edukacijama te relativno lakom prekidu samozapošljavanja.
Svijet se ubrzano mijenja i postaje sve hektičniji, brži, nepredvidljivi, pa menadžer sutrašnjice (vjerojatno i današnjice) mora biti fleksibilan, neprestano online, spreman na česte promjene strategije i taktike, pripravan uvijek ispočetka iskočiti iz zone sigurnosti, kojoj kao ljudi prirodno težimo. I zato je težnja za sigurnošću nerealna i bit će sve manje realna. U Hrvatskoj, iako se na prvi pogled tako ne čini, upravo svjedočimo strukturnim promjenama koje donose prisila (npr. radnice Kamenskoga), mladost i vizija (npr.startasice, Rimac automobili), dolazak fondova EU te općenito statusa članice EU (hosteli i difuzni hoteli, dolazak velikih brendova u turizam, prometovanje i distribucija tijekom sezone...) i stvaranju novog naraštaja poduzetnika koji u teškim uvjetima uči kako pribaviti dodatni kapital, kako provesti svoje ideje unatoč velikim oligopolima u industriji te kako živjeti u Hrvatskoj, a poslovati u svijetu (ali i kako pogriješiti, a ne odustati). Spominjana ‘pomoć’ i ‘stvaranje klime’ isključivo bi trebali biti vlastito stanje duha, nikako čekanje rekacije politike ili države te strukovnih udruga. Od uspješnih predaka i prethodnika treba upijati znanje i mogućnosti, a svaki mudar i uspješan poduzetnik trebao bi uložiti dio vremena i novca u nove naraštaje poduzetnika jer će tako pridonijeti poboljšanju okružja u kojem posluje i njegova tvrtka. Kad to naprave poduzetnici, slijedit će i ih država.