Prije nekoliko dana imao sam ugodan razgovor s kolegom čije mišljenje izuzetno cijenim. Prolazeći razne aktualne teme nekako smo ušli u razgovor o njegovu postdiplomskom studiju koji stoji i ne napreduje, ali mu ne pridaje važnost jer zapravo više nije siguran koliko bi mu pomogao u društvu ili poslovnoj zajednici u kojoj se kompletan set vrijednosti vratio unatrag.
Povratak u devedesete?
I stvarno, nakon tog razgovora duboko zamišljen vozio sam se automobilom i promišljao trenutačnu situaciju u hrvatskoj poslovnoj zajednici. Vraćamo li se doista u najgori dio devedesetih godina prošlog stoljeća? I to u njegovu drugu polovicu, jer za prvu je jasno - bili smo u ratu i morali smo se obraniti. Druga polovica devedesetih godina ona je u kojoj je nastupila potpuna degradacija društva, a u elitnom dijelu zajednice pojavile su se vrijednosti bliske korupciji, rodbinskim vezama, nekompetentnosti, apatiji prema profesionalnom napretku temeljenom na razvoju, a ne na umješnosti. Drugim riječima, vještinom ispred znanja.
U fokusu neke druge vrijednosti
Nemojte misliti da ne cijenim vještinu snalaženja, ali nekako mislim da su se na ovim prostorima uvijek više cijenili ljudi koji su imali vještinu, posebno onu za provlačenje, a manje oni sa znanjem. Taman kada nam je početkom dvijetisućite krenulo dobro i kada smo počeli sazrijevati kao društvo i razvijati se u dobrom smjeru, poklopilo nas je opet i sada se nalazimo u vjerojatno sličnoj apatiji.
Ponovo na red dolaze oni koji se provlače, koji su umješni i ‘znaju‘ neke druge vrijednosti, poglavito u društvenim elitama to dolazi u fokus.
U jednoj od ovih kolumni pisao sam o potrebi za obrazovanjem u poslovnoj zajednici jer je to jedini način da postanemo drugačiji, bolji, konkretniji jer je logično tržište kojem se obraćamo Europska unija, a domaća potrošnja ionako je u skladu s domaćim stupnjem blagostanja u društvu i drugačija ne može biti.
Neobično me razveselila jedna kolegica koja je iz male tvrtke uspjela. Postala je izvoznik, i to u Dansku. Shvatila je da njeni proizvodi nemaju šansu na našem osiromašenom tržištu. Naučila je danski jezik i njihovu pravnu regulativu te poslovno okruženje u Danskoj.
Da, dobro ste pročitali, naučila je danski jezik i sklopila poslove koji u prvoj godini nose dvadeset posto ukupnog prometa koji tvrtka ostvaruje. Naravno, zvuči prilično jednostavno, što zapravo i jest ako imate bazičnu ambiciju, ako ste voljni učiti i napraviti nešto drugačije za sebe i svoju organizaciju.
‘Fast food‘ obrazac
U protivnom će biti, kako to kaže jedan od kolega iz poslovne zajednice, loše ‘za nas‘. Kad sam ga pitao tko ste to ‘vi‘, kazao je da jedva čeka promjenu vlasti jer ovoj postojećoj ne može ništa prodati. Takav vrijednosni sustav u društvu vratit će nas unatrag.
Ako ste svi vi koji čitate ovu kolumnu uvjereni da je ta pojava užasna, a vjerujem da se s njom često susrećete, oduprite se jer samo tako možemo postati bolje društvo, društvo koje će ići težim putem, ali jedinim ispravnim za vremena koja su pred nama. Sve ostalo je obrazac ‘fast food‘. Utažili ste glad, ali niste ništa dobro napravili za sebe.
Dojmovi koje ostavljamo
Moramo se mijenjati, moramo zbog sebe. Funkcioniranje društva na ovoj, moram reći, primitivnoj razini svrstava nas točno tamo gdje pripadamo.
Vrlo često razgovaram s kolegama koji posluju sa stranim tvrtkama i koji imaju izravnu povratnu informaciju o dojmovima koje ostavljamo. Uglavnom su komentari da se u osobnim kontaktima strane tvrtke odnosno njihovi čelnici nemalo iznenade stupnjem znanja ili razvoja u Hrvatskoj, što je pojedinačno najčešće i točno.
Ali kritike koje dolaze iz vrha ne odnose se na pojedince, već na društvo u cjelini, i tu je zapravo najveći problem. Poruka je: mijenjajte se i učite, vještina nije dovoljna.