Hrvatska je nakon šest godina slobodnog pada ekonomskih aktivnosti tehnički izašla iz recesije. Ekonomija je sama pronašla novu ravnotežu, uz gubitak od oko 15 posto nacionalnog dohotka i više od 150.000 radnih mjesta.
BDP je počeo lagano rasti. Hrvatska, međutim, nije, kao što se to moglo ovih dana čuti s političkih predizbornih govornica, izašla iz ekonomske krize. Štoviše, kriza u ekonomiji i društvu zbog dugogodišnje je recesije i pogrešnih reakcija ekonomske vlasti na pad ekonomskih aktivnosti (povećavanje oporezivanja potrošnje i protutržišnih 'ad hoc' mjera) produbljena. Stvorene su nove okolnosti, nove institucije (novi zakoni) i nova očekivanja koja Hrvatsku udaljuju od učinkovita tržišnog ekonomskog sustava. Naime, svaka intervencija Vlade u ekonomski sustav i svako ‘ispravljanje’ tržišnih odnosa, a bilo ih je bezbroj od početka krize do danas, stvorili su nove strukture koje svoje neracionalne ekonomske odluke nastoje prebaciti na sve porezne obveznike. Mora nas zabrinuti stalno povećavanje javne potrošnje, stvaranje sve većih manjkova u poračunu središnje države te rast javnog duga.
'Spas' po mjeri politike
Vlada je sustavno povećavala svoju potrošnju unatoč opadanju javnih prihoda – ove će godine rashodi središnje države biti viši za 20-ak milijardi kuna u odnosu na posljednju godinu prije krize. U šest godina recesije potrošeno je više od 60 milijardi kuna više nego što je omogućavao realan fiskalni kapacitet poreznih obveznika. Ekonomska vlast potrošila je taj novac gotovo isključivo u nastojanju održanja ‘statusa quo’ u državnom sektoru. Dok su se u privatnom sektoru događale dramatične promjene i velika prilagođavanja novim okolnostima na tržištu, političari su se s povećavanjem poreznog opterećenja pobrinuli da javni sektor gotovo ne osjeti krizu. Umjesto pomoći kućanstvima i privatnim poduzećima, kao što je početkom krize učinila većina (odgovornih) članica EU koje danas bilježe relativno visoke stope rasta, hrvatski su političari izabrali dodatno (prekomjerno) zaduživanje te zadržavanje visine plaća i zaposlenosti u javnom sektoru.
Bilance većine privatnih poduzeća i kućanstava preopterećene su visokim dugovima, a kapitalne rezerve iscrpljene. Ekonomska aktivnost tih dvaju sektora ekonomije u ovoj je godini malo snažnija zbog povećane potražnje iz inozemstva, bolje turističke sezone i zamorenosti krizom. Ipak, kreatori ekonomske politike ne smiju očekivati snažniji val novih ulaganja iz tih dvaju sektora bez snažnijih fiskalnih poticaja.
Minimiziranje javnog sektora
Bez novog vala investicija neće biti znatnijih stopa rasta i novog zapošljavanja. Državna poduzeća duboko su povezana s političarima i zbog toga neučinkovita te u pravilu nesposobna za nove investicije bez državnih jamstava (koja povećavaju javni dug). Ostali domaći sektori još se dugo neće oporaviti od krize, pa se tako neće odlučivati ni na veća ulaganja, kakva smo vidjeli početkom 2000-ih i koja su završila stopama rasta BDP-a od četiri-pet posto na godinu. Inozemni ulagači očekuju snažne fiskalne poticaje, kakve hrvatska vlada zbog visoke zaduženosti ne može jamčiti. Domaća je ekonomija, po svemu sudeći, zbog tih strukturnih problema u začaranom krugu koji ne vodi prema izlasku iz krize i povećavanju nacionalnog bogatstva u idućih 10-15 godina. Današnja ekonomska vlast ima pravo kad govori da lakih rješenja nema i da će izlazak iz krize trajati godinama. Osobito mogu biti opasni političari koji tek pretendiraju ući u krug kreatora javne politike i koji promiču različite radikalne ideje te potpuno avanturističke pristupe vođenju ekonomske politike.
Današnji političari, međutim, imaju posve krivo kad se zauzimaju za manje promjene i predlažu ‘projekte’ kojima bi se dinamizirala ekonomska politika. Hrvatskoj su nužne sveobuhvatne promjene u javnom sektoru i ekonomskom sustavu. Hlađenje javne potrošnje (povratak na 2007.) i privatizacija u državnom sektoru biti će neizbježne velike promjene kako bi se zaustavio rast javnog duga i oslobodio prostor za ulaganje i rast u privatnom sektoru. Hrvatskoj su, međutim, potrebne i sveobuhvatna modernizacija ekonomskog sustava te bezuvjetna primjena najbolje europske prakse. A to znači konačan izlazak iz tranzicije i prihvaćanje tržišnog sustava kakav je uobičajen u europskim zemljama (pogledajmo kontinuiran rast austrijske ekonomije u proteklom desetljeću nakon privatizacije državnih poduzeća), u kojem vladin sektor ima samo manju ulogu u stvaranju novih vrijednosti.
