Za svakog su zakonodavca objektivno najosjetljivije one pravne norme koje donosi, a koje u provedbi završavaju financijskim obvezama za državu. Zato je razmjerno lako donijeti zakon o sudskim ili upravnim pristojbama koje su (i to velik) prihod za proračun, a teško zakon kojim se propisuje naknada za izvlaštenje koja najčešće izravno tereti državni ili neki od lokalnih proračuna.
Međutim, najviši pravni dokument u Republici Hrvatskoj, Ustav, više nego jasno i nedvosmisleno propisuje obveznu naknadu tržišne vrijednosti pri svakom oduzimanju prava. U tom ozračju sredinom prošle godine donesen je Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade koji je objavljen u službenom glasilu Narodne novine 74/14. Cijeli postupak nekako je protekao bez velike pozornosti javnosti, iako je to samo po sebi dosta nelogično jer je riječ o temi koja je, ili bi barem morala biti, mnogima jako zanimljiva.
Nelogično i suvišno Sam zakon razmjerno je kratak (malo više od 60 članaka), ali to i ne mora nužno biti negativno (ali ni pozitivno). Uz brojna pitanja koja je taj zakon uredio i koja bi mogla biti zanimljiva za prikazivanje javnosti, fokusirali smo se na članke 57., 58. i (provedbeni) 59. koji se nalaze ispod posebnog naslova ‘Naknada za nekretnine za koje se, prema posebnom propisu, smatra da su izvlaštene‘ i za koje je odgođeno stupanje na snagu do 1. siječnja 2016. Predmet našeg interesa su dvije situacije koje su tu regulirane, ali još i više ona treća koja uopće nije regulirana. Jedna se odnosi na strance koji imaju (stekli su prije proglašenja) pravo vlasništva nad nekretninom koja se nalazi na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske zakonom proglašeno područjem na kojem strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva i njima se priznaje pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. Tu baš ništa nije sporno, osim što je to bilo potpuno suvišno ponovno regulirati kada je već regulirano (na potpuno isti način) u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ipak, trebalo bi se upitati kojeg smisla uopće ima odredba (pa neovisno o tome u kojem zakonu) koja jako podsjeća na neka davno prošla vremena obilježena hladnim ratom, unutarnjim i vanjskim neprijateljem i sl. Napokon, zar je uopće takav stranac opasniji ako je vlasnik nekretnine u usporedbi sa situacijom u kojoj ima pravo osobne služnosti ili samo najam ili zakup kao također zemljišnoknjižna prava?! Ta odredba posebno je nelogična i suvišna kada se zna da se ne odnosi na državljane EU, ali i da su u posljednje vrijeme upravo neki od tih državljana, neovisno o tome kojega su podrijetla, terorizmom ugrozili sigurnost u Europi.
Pod tepihom Druga situacija odnosi se na slučajeve proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se prema zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra takvim dobrom, odnosno izvan granice određene dokumentom mjerodavnog tijela donesenim na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro. Ovdje se treba samo upitati što je s onim nekretninama gdje nije bilo proširenja pomorskog dobra, nego je granica utvrđivana prvi put, a kako život ne trpi odgađanje, mnogi su objekti legalno sagrađeni (ili naknadno legalizirani). Treba se upitati i gdje svrstati već legendarni slučaj zgrade Lučke uprave u Splitu koja je sagrađena tuđim sredstvima (a ne lučkog upravitelja), zatim je na temelju toga priznato vlasničko pravo poduzećima koja su ušla u pretvorbu i država im je dopustila unos tih prava u temeljni kapital i zaradila preko Hrvatskog fonda za privatizaciju prodajom tih dionica. Takva pretvorena društva ta su prava dalje preprodala i poslije dosta godina država se dosjetila i odlučila ne samo da je ta zgrada na pomorskom dobru, pa na njoj nije moguće stjecanje prava vlasništva (ovo izrijekom), nego i da za tako ‘stečenu‘ imovinu višemilijunske vrijednosti nikome neće platiti naknadu (ovaj dio nije izrijekom, ali se lako iščitava ne samo iz ponašanja onih koji zastupaju državu, nego napokon i iz ovoga zakonskog teksta).
Međutim, najspornije je to što je ovaj zakon potpuno izostavio ono što je po učestalosti i vrijednosti možda najvažnije. Riječ je o cestama koje su na temelju Zakona o cestama ‘ex lege‘ proglašene državnim, gradskim i županijskim, a da taj zakon ni riječi nije posvetio naknadi. Zar doista netko (tko je odlučio da se taj dio nacrta izbaci iz konačnog prijedloga, poslije i zakonskog teksta) misli da će takva ‘politika noja‘ izdržati provjeru ako ne kod domaćih, tada kod europskih sudova. Sigurni smo da bi trebalo istražiti ne tko je to formalno proveo (to je napokon najlakše i taj podatak i imamo), već tko je to doista naredio. Taj netko (tko objektivno mora biti visokopozicioniran) morao bi odgovoriti na pitanje zašto je odlučio nešto privremeno skloniti pod tepih, a zakonske zatezne kamate teku li, teku i svi mi koji ni o čemu nismo odlučivali naposljetku ćemo ih platiti.