Svaki pravni sustav može se slikovito usporediti sa slagalicom ili zidom, a pri tome izvlačenje pojedinog dijela (donošenje novog propisa, promjena ili brisanje određenog propisa) može značiti malo ili mnogo. U najgoroj varijanti izvlačenje jednog dijela može značiti urušavanje cijelog zida.
Naime, dio pravnog sustava jest i sudska praksa, koja se sastoji od odluka sudova koje se temelje na tumačenju propisa, što je katkad vrlo teško predviđati jer se mijenjaju i pravila tumačenja i okružje u kojemu se tumači. Stoga donositelj propisa mora imati potpun pregled, vidjeti cijelu sliku, dakle znati na koje će sve dijelove sustava i kako promjena djelovati.
Nažalost, praksa našeg zakonodavca prepuna je primjera koji pokazuju da se ne poštuje pravilo cijele slike, nego se bavi(mo) pojedinim segmentima neovisno o tome kako će oni djelovati na druga područja. Najnoviji primjer, ili barem jedan od novijih koji će se brzo početi provoditi, zasigurno će nanijeti veliku štetu, lako mjerljivu i novcem. Evo o čemu je riječ.
Dobre namjere...
Zakon o parničnom postupku, temeljni postupovni zakon prema kojemu rade svi hrvatski sudovi kad je riječ o parnicama, u jednoj od posljednjih izmjena (a bilo ih je u tom zakonu doista mnogo) dobio je i pravnu normu prema kojoj žalbeni sudovi, kad u žalbenom postupku uoče da bi prvostupanjsku odluku trebalo ponovno ukinuti, mogu (gotovo je riječ o obvezi) sami izvesti neki dokaz. Istina, mogu to učiniti i pred prvostupanjskim sudom, ali u tom se slučaju na sjednicu žalbenog suda moraju pozvati stranke, što u parnici inače nije obvezatno, a nije ni praksa. Sve se to čini lijepim i logičnim dok se ne sagleda još jedna novost koju je donio isti zakonodavac i predložio ne samo isti predlagatelj (Vlada RH) nego su i ista ministarstva stručni nositelji izrade teksta. Riječ je o Zakonu o sudovima i Sudskom poslovniku kao podzakonskom dokumentu koji su s više nego dobrom nakanom izbjegavanja ili minimaliziranja uskih grla u žalbenim postupcima propisali dostavu tzv. e-spisa najmanje opterećenom žalbenom sudu.
Nema dvojbe da je to dobro i da je riječ o napretku. Međutim, kad se to poveže s prije opisanom novelom Zakona o parničnom postupku, onda to više i nije tako dobro. Ako, primjerice, Županijski sud u Osijeku ili Vukovaru bude dobio predmet Općinskog suda u Splitu, onda će to prije ukidanja značiti ili da se sud pravi kao da razloga za ukidanje nema (što je samo po sebi neprihvatljivo) ili će županijski sudac izvoditi dokaze u svojem sjedištu i onamo zvati stranke i svjedoke (a valja pretpostaviti da su i stranke i svjedoci prije sa splitskog područje negoli iz Osijeka ili Vukovara) ili će to prepustiti prvostupanjskom sudu u Splitu, ali će zato na sjednicu vijeća morati zvati stranke (naravno, i opunomoćenike).
...loša izvedba
Ne treba biti jako maštovit pa zaključiti da će se odjednom pojaviti veliki troškovi koje snosi država, a može se pretpostaviti da ni strankama neće biti jednostavno osigurati odvjetnika koji bi ih zastupao u Splitu da putuje u Osijek, neovisno o troškovima. To zapravo znači dva dana izbivanja iz ureda, a to nije lako jer odvjetnički uredi u Hrvatskoj nisu poput onih u SAD-u, gdje ih ima s više stotina odvjetnika; prosječni hrvatski odvjetnički ured ima pak najviše dva odvjetnika.
Analizu olakšava to što je riječ o pozitivnim mjerama koje poboljšavaju rad sudova i pridonose boljoj percepciji pravosuđa u javnosti, ali otežava je to što je nevjerojatno da netko izrađuje nacrt propisa ne vodeći računa o materijalnoj situaciji, i to u Ministarstvu pravosuđa, u kojemu prema dostupnim podacima nekoliko godina nije zaposlen ni jedan jedini sudački vježbenik, koje ima velikih problema s plaćanjem vještačenja, u kojem se više od dvadeset godina čeka provedba Pravilnika o sudačkim togama i sličnim stvarima koje zapinju na nedostatku novca premda je katkad riječ o simboličnim svotama. Objektivno, trebao bi nas zabrinuti i podatak da se Sudski poslovnik iz 2009. (NN 158/09.) mijenjao čak deset puta, a da je aktualni iz 2014. (NN 37/14.) u samo jednoj godini doživio već tri izmjene.