Prijeboj ili kompenzacija nije ništa novo: riječ je institiutu poznatom još iz rimskih vremena koji je aktualan i danas.
Iz vremena bivše države poznati su krugovi multilateralnih kompenzacija, a i sadašnja država uviđa prednosti i unosi ih u zasad, vjerojatno. najpopularniji zakon - onaj o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Pri tome određenu dvojbu (u smislu potiče li doista država prijeboj) izaziva to što je za odredbe o tzv. višestrukom prijeboju (kao što ih Zakon naziva) odgođena primjena u odnosu na Zakon u cjelini i te odredbe stupaju na snagu naknadno - 1. siječnja 2013. O prednostima prijeboja kao načina prestanka neke obveze, što samo po sebi pridonosi urednosti ukupnoga financijskog sustava i tržišta, ne treba posebno govoriti i pisati, dovoljno je podsjetiti se staroga američkog primjera kako se od jednog dolara može odjednom stvoriti milijun. Nije riječ no o kakvu spektakularnom poduzetničkom poduhvatu ni o prijevari, nego o milijun dužnika koji istodobno duguju dolar i imaju jednaku tražbinu od nekoga drugog, no nitko nikomu ne plaća jer nema novca: prvo plaćanje izaziva domino-efekt i u kratkom roku svi naplate taj jedan dolar pa umjesto krize na tržištu i mogućih milijun parnica nastaje red. Taj rezultat moguć je osiguranjem jednog dolara onomu tko plati prvi (naravno, i odgovarajućih mjera koje služe da se spriječi izigravanja), ali i uvođenjem višestranih prijeboja kao obveze.
Jednakiji od drugih Nažalost, naš je zakonodavac u čl. 19. st. 2. Zakona propisao da se ne može potaknuti višestrani prijeboj obveza koje se temelje na poreznim propisima. Nije jasno zašto bi to bilo tako: ako zakonodavac (čitaj: država ) smatra da je to dobar način za sve druge, zašto bi to bio loš način za državu, koja na temelju mnogo osnova može imati obvezu, i onaj prema kojemu država ima obvezu (ili dužnikov dužnik) može imati tražbinu prema državi, npr. na temelju pravomoćne i ovršne odluke.Hrvatski ustav nedvosmisleno propisuje jednakost svih pred zakonom. Nažalost, u zakonodavnoj praksi gotovo nezapaženo i bez otpora prolaze rješenja koja su jasno suprotna toj odredbi. Možemo spomenuti kao primjer da nitko ne može tužiti Republiku Hrvtasku ako prije toga ne ponudi izvansudsko rješenje spora (uzgred, prihvaćanje tih ponuda mjeri se u promilima), a svakoga drugoga može se tužiti bez te obveze. Možda je i razumljivo da si država želi osigurati neke pogodnosti. Međutim, u primjeru koji slijedi država postupa tako da sebi osigurava upravo suprotno - dodatni trošak, štetu i, naravno, priličnu sramotu za koju bi netko trebao odgovarati.
Plati pa čekaj! Evo o čemu je riječ. Nedavno je porezni obveznik umjesto uplate na žiroračun za plaćanje poreznih obveza u potrebnom iznosu ponudio prijeboj s tražbinama od Republike Hrvatske utvrđenim pravomoćnim i ovršnim sudskim odlukama. Taj obveznik ima obvezu prema Hrvatskoj, koja je prava vjerovnica iako u formalnom smislu taj novac prikuplja Ministarstvo financija. Taj je isti obveznik i vjerovnik Republike Hrvatske, od koje je zatražio plaćenje preko Ministarstva pravosuđa, koje, naravno, ne postupa za sebe, nego za Republiku Hrvatsku. Umjesto jednostavnog zatvaranja tih tražbina i dugova, naravno, bez ikakvih troškova, poreznom dužniku rečeno je da to ne dolazi u obzir jer svako ministarstvo ima svoj proračun i mora skrbiti o njemu i njegovim troškovima, a ne o proračunu drugog ministarstva. Tako je jedini izbor poduzetniku platiti svoju poreznu obvezu i čekati da se njegova tražbina prema državi bude plaćena mirno ili da se pokrene prisilna ovrha, koja znači i velike dodatne troškove.
Šteta, a možda i sramota Često je za neke dobre ideje i mjere nepremostiva zapreka to što mnogo stoje, za što jednostavno nema novca. U ovom primjeru kojim se bavimo sve je upravo suprotno. Poželjna mjera ne stoji ništa i štedi proračunski novac, pri čemu jačaju atributi pravne države i vladavine prava. Treba naglasiti da to, naravno, ne znači da se zauzimamo za obvezu prijeboja poreznih obveza s neutvrđenim državnim obvezama.Zauzimamo se za ukidanje apsurda u kojemu država ne prihvaća ili čak zabranjuje prijeboj unatoč postojanju pravomoćnih sudskih odluka na svoju štetu (koje su joj nametnule obvezu), i to iz neprihvatljivih razloga: interni odnosi među više ministarstava ne bi se trebali ticati nijednog vjerovnika, a nepoželjni i razlozi dodatni troškovi i nepotrebno opterećnje ovršnih sudova.Tražbine su na tržištu (osim nekih koje su strogo osobne, a novčane, posebno nakon što sudska odluka postane pravomoćna) i ne bi trebalo čekati da se netko dosjeti i oglasi otkup tražbina prema državi uz nominalu i popust te se nakon toga obrati državi kao vjerovnik s golemom tražbinom. Trebamo li doista čekati da se to dogodi?