Američki Fed ostavio je prošloga tjedna kamate nepromijenjene na nula posto zbog nesigurnosti u vezi rasta globalnog gospodarstva, dok neki stručnjaci idu korak dalje i upozoravaju da prijeti kriza zemalja u razvoju, treći dio ‘krizne trilogije‘.
Od kada je na početku financijske krize 2008. godine američka središnja banka Fed smanjila ključnu kamatnu stopu na rekordno nisku razinu nadomak nula posto, vodi se rasprava o rizicima takvog poteza. Jer, više nema prostora za njihovo daljnje snižavanje.
Monetarna politika počiva na primjeni primarnih instrumenata – podizanju i spuštanju ciljane kamate – kako bi se potaknula gospodarsku ekspanzija, odnosno umirilo gospodarstvo kada prijeti opasnost od pregrijavanja i prevelike inflacije. Kada su kamate na nuli, taj instrument gubi svoju korisnost: one se ne mogu dodatno rezati, pa su središnje banke prisiljene koristiti izvanredne mjere, poput kupovina državnih obveznica, takozvano kvantitativno ublažavanje, u suzbijanju kriza. Sedam godina kasnije pojavio se novi rizik - da je nula posto praktično postalo sidro za kamate kojeg se teže riješiti nego što se očekivalo. Tri najveće središnje banke u svijetu - Fed, Europska središnja banka (ECB) i Bank of Japan (BOJ) - već su spustile kamate do nule.
‘Efekt leptira‘ u globalnom gospodarstvu
Iako dužnosnici Feda tvrde da SAD može izaći iz toga društva i povećati kamate, najnovija odluka o njihovu zadržavanju na rekordno niskim razinama donijeta je zbog nesigurnosti u vezi novog gospodarstva tipa ‘efekta leptir‘ – što znači da bi previranja na kineskim tržištima mogla naštetiti gospodarstvu SAD-a. To je situacija zbog koje bi Fed mogao zaglaviti u nastojanjima da podigne kamate sve dok cjelokupno globalno gospodarstvo ne bude sinkronizirano raslo i dok horizont ne bude ‘čist‘ od opasnosti.
- Moguće je da je američko tržište rada slabo i da možda nismo dosegnuli ciljanu inflaciju, no gdje to piše da se sve u svijetu mora posložiti kako bi se počele napuštati izvanredne mjere? Ti uvjeti nikad neće u potpunosti biti ispunjeni, kaže Erik Weisman, glavni ekonomist pri MFS Investment Managementu.
- Prošlotjedna odluka da odgodi povećanje kamata "pokazuje da Fed usvaja ideju da prekomjerni globalni kapaciteti imaju veću ulogu u određivanju plaća i cijena u SAD-u, kaže Steven Ricchiuto, glavni ekonomist u Mizuho Securitiesu.
Predsjednica Feda Janet Yellen istaknula je, naime, prošloga tjedna da je odluka o povećanju kamata odgođena zbog globalnih zbivanja koja su pogodila američko gospodarstvo, potkopala inflaciju i zaprijetila da naštete rastu cijelog globalnog gospodarstva. Veći dio prošle godine dužnosnici Feda su govorili da očekuju da će ti čimbenici - od niskih cijena nafte na globalnoj razini, do snažnog dolara i posustalog kineskog gospodarstva - iščeznuti i omogućiti rast inflacije i plaća. No, najnovije Fedove prognoze pokazuju da se to nije dogodilo, pa se sada ciljana inflacija od 2 posto očekuje tek 2018. godine, unatoč niskoj nezaposlenosti, odnosno visokoj zaposlenosti u SAD-u, što bi trebalo poticati potrošnju. Yellen smatra da će se fundamentalna mehanika u gospodarstvu u konačnici pokrenuti i dovesti do veće inflacije, no u središnjoj su banci nesigurniji nego ikad prije po pitanju procjena kada bi se to moglo dogoditi.
Zbog nultih kamata prijete i drugi rizici, uključujući i taj da bi niska inflacija i niske kamate mogle povećati mogućnost dugoročne deflacije. To je situacija s kojom se suočio Japan, koji već desetljećima vodi borbu s deflcijom i stagnacijom gospodarstva. S obzirom da na vidiku nema jačanja inflacije, a ni znatnijeg gospodarskog rasta, Europi također prijeti produljeno razdoblje kamatnih stopa u visini nule. Kao što je slučaj sa SAD-om, to bi mogao biti znak da bi globalna potražnja, globalna razina plaća i globalni rast mogli oblikovati politiku Feda više nego to njezini dužnosnici misle. To je situacija odavno poznata dužnosnicima u zemljama u razvoju, koji se žale da su njihove zemlje prekomjerno izložene onome što se događa u SAD-u i drugim velikim gospodarstvima. Kako sada Fed priznaje i da zbivanja u globalnom gospodarstvu utječu na američko, ta međuovisnost bi ubuduće mogla postati globalni standard.
Slijedi treći dio krizne trilogije?
Iako Fed poručuje da bi do kraja godine mogao povećati kamate, mnogi stručnjaci upozoravaju da bi ta međuovisnost u svjetskom gospodarstvu mogla dovesti do nastavka vođenja labave monetarne politike, odnosno održavanja kamata blizu nuli. Tim više što, smatra glavni ekonomist Bank of England Andy Haldane, svijet možda uronjava u novu fazu financijske krize – ovoga puta u zemljama u razvoju. Zemlje u razvoju pod snažnim su pritiskom zbog usporavanja rasta kineskog gospodarstva, najvećeg svjetskog potrošača sirovina. Zbog toga, naime, slabi potražnja za sirovinama, pa padaju njihove cijene. Cijene nafte i mnogih industrijskih rudača kreću se na najnižim razinama u niz godina. A mnoge zemlje u razvoju ne ovise samo o niskim kamatama na svjetskim financijskim tržištima, nego i o gospodarskom rastu u svijetu jer su mnoge od njih veliki izvoznici sirovina. Zbog toga su, primjerice, Brazil i Rusija uronili u recesiju.
- Posljednja zbivanja u Grčkoj i Kini mogla bi se nazvati trećim dijelom krizne trilogije, kaže glavni ekonomist britanske središnje banke Haldane.
Prvu, globalnu financijsku krizu potaknutu 2008. godine pucanjem ‘balona‘ na američkom tržištu nekretnina, slijedila je dužnička kriza u prezaduženim članicama eurozone, koja je prijetila izlaskom Grčke iz tog bloka. Premda mnogi očekuju povećanje kamata Bank of England, zbog stabilnog rasta britanskog gospodarstva, Haldane kaže kako bi se kamate u Britaniji zapravo mogle smanjiti ispod rekordno niskih 0,5 posto. Čak i ako počnu rasti, ubrzo bi, kaže, mogle ponovno pasti prema nuli zbog budućih problema. Stoga smatra da bi središnje banke trebale razmotriti nove mjere, kakvih dosad nije bilo, kako bi se osigurao održiv rast gospodarstva.
- Ako se globalne realne kamate i dalje budu održavale nisko, središnje banke bi trebale biti maštovitije u promišljanju kako se trajnije nositi s tehnološkim ograničenjima uvedenim nultim kamatnim stopama. To bi tražilo ponovno promišljanje brojnih postojećih fundamentalnih praksi središnjih banaka, zaključuje Haldane.