Prije donekle zajedničkog zaključka okruglog stola ‘Opasnosti deflacije za hrvatsko gospodarstvo‘ kako deflacije ipak nema (zajedničkim snagama organizirali su ga Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i magazin Banka), prva glava sindikata Vilim Ribić održao je svima svojevrsnu PR lekciju.
Skup se, naime, održao u novoj sindikalnoj zgradi u kojoj se ‘jasno vidi u što je uložen novac najboljeg poslodavca među sindikatima i najboljeg sindikata među poslodavcima‘. Ironično se osvrnuo na svojedobne medijske napise o velebnoj izgradnji siromašnog sindikata, javno imenujući Globus:
- Kao što vidite, mi nismo bankrotirali, a njihova kuća jest. Uz to, država za ovo nije dala ni kune – precizirao je Ribić dodajući kako je u zemlji zamrla svaka kultura rasprave, GSV ne radi, sve su komunikacijske veze prekinute, pa nije bilo druge nego samostalno pokrenuti raspravu barem o jednoj važnoj ekonomskoj temi kakva je deflacija.
U nešto više od godinu i pol koliko ga nema u javnosti bivši je guverner HNB-a Željko Rohatinski (nije želio da njegov nastup na bilo koji način povezujemo s Agrokorom) pokazao da nije ništa izgubio na sposobnosti okupiranja cjelokupne pažnje. I to, kao i obično, sadržajem, ne formom. Kao jednu od opcija oživljavanja kreditiranja i, posredno, svojevrsnog reprograma državnog duga (niže kamate uz duži rok otplate) Rohatinski je predložio operacije na otvorenom tržištu (njima središnja banka kupuje i prodaje državne vrijednosne papire uvećavajući, odnosno smanjujući količinu novca u optjecaju i regulirajući rezerve banaka, a uz to postiže multiplikativne efekte na kreditnu aktivnost banaka i opću gospodarsku aktivnost u zemlji).
-Prijedlog je proizašao iz teze da suština problema nije u potražnji nego u ponudi te u potrebi da se država aktivnije uključi u gospodarski život zemlje. Uz fiskalno ograničenje država tog prostora za investicije nema i u tom kontekstu sam spomenuo da se u okviru zadanog deficita otvori prostor za aktivniju ulogu države. Država sada plaća 3,5 posto BDP-a za kamate i 7,5 posto BDP-a za glavnicu duga što je polovica ukupnih investicija u zemlji. Kroz smanjenje izdataka za kamate u okviru zadanog deficita stvorio bi se određeni prostor za državu u investiranju. Takva ili slična mjera pretpostavljala bi ispunjavanje preduvjeta racionalizacije i stroge kontrole neivesticijskih stavki proračuna kao i spremnost banaka i mirovinskih fondova da oslobođenu likvidnost zadrže u zemlji i sigurnije plasmane državi zamijene manje sigurnim plasmanima poduzećima – predlaže Roha i sam svjestan da to zadire u separatne interese pojedinih struktura ekonomije i društva i znači za njih preuzimanje određenog rizika, a da pri tome ne može biti nikakvih čvrstih garancija uspješnosti takvog pristupa.
- Očito je da uz sve parcijalne različitosti treba konsenzusom brzo uspostaviti zajednički presjek interesnih i rizičnih skupova bez kojeg zemlja ne može suštinski izaći iz postojeće krize - zaključio je.
Nešto je ‘vatrenije‘ bilo kada je bivši guverner kao jedan od problema spomenuo nefleksibilne plaće, iako je i sam izrekao nekoliko brojki koje su na tragu fleksibilnosti (u odnosu na 2008. masa plaća manja je 18 posto, realna plaća 3,5 posto, a raspoloživi dohodak 10 posto manji). Iako je Boris Cota, savjetnik predsjednika Josipovića za gospodarstvo ustvrdio kako je u vrijeme deflacije bolje ako plaće ne padaju – pad plaća umanjio bi i raspoloživi dohodak pa bismo ušli u deflacijsku spiralu (ta nefleksibilnost, kaže, nije naš ‘izum‘, to se događa i u SAD-u i u EU) - Rohatinski je dodao kako je stvar u tome da je dio pada plaća nastao zbog rasta inflacije u dva velika vala 2008. i 2012., drugi dio zbog pada zaposlenosti, dakle suštinskog pada tog dijela troška nije bilo.
Viceguverner Vedran Šošić crno na bijelo grafovima je pokazao da deflacije nema, s čime se složio i profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Hrvoje Šimović koji tvrdi da je višemjesečni pad cijena samo prolazni fenomen, cijene su još uvijek iznad lanjske rekordne razine i trenutačni pad samo je vraćanje u normalu.
- Deflacija nije najvažniji problem – upozorava ističući kako se pad poreznih prihoda ne događa zbog deflacije nego zbog pada ukupne gospodarske aktivnosti.Za Rohin prijedlog danas više nema nikakvih tehničkih ni zakonskih zapreka, no kakve su šanse da takav ili slični prijedlog doista zaživi i pokrene nas iz depresije (ovo što sada živimo jest: inflacija + recesija = depresija) kada nijedan skup koji okuplja pametne ekonomske glave nikada nije pohodio nijedan ključni državni dužnosnik?