Dođu tako dani kad se uzbudljivi događaji ubrzaju. Izglasano nepovjerenje premijeru Oreškoviću. Sabor se samoraspustio (smije li se sada govoriti o saborskim raspuštenicima i raspuštenicama?). Početkom rujna slijede izvanredni parlamentarni izbori. Predsjednik HDZ-a Karamarko dao ostavku. Plenković i Tolušić spominju se kao mogući nasljednici. Počelo pregovaranje o mogućim novim koalicijama… Tema za medije koliko im srce želi. Mene pak prije svega zanima postoji li u bilo kojoj stranci ovih dana izdvojena skupina koja na nekome mirnome mjestu užurbano stvara društveno-ekonomski plan koji će biti osnova za predizbornu kampanju, ali i za stvarne poteze ako dođe na vlast.
Nažalost, izgledi da se to događa vrlo su mali. I to je trenutačno najveća opasnost za budućnost Hrvatske. A onda i za poslovnu zajednicu, kojoj je Lider ponajprije namijenjen.
Logika koja se može objesiti mačku o rep Vrijeme strašno brzo curi. Budu li izbori početkom rujna, vlada bi se u najboljem slučaju mogla konstituirati početkom listopada. Novom premijeru i ekipi preostalo bi manje od dva mjeseca da objave svoj ekonomski program i da ga počnu provoditi kako bi strani investitori odlučili reprogramirati državni dug kupnjom hrvatskih obveznica po imalo prihvatljivim ka- matama. Sad već bivši premijer Orešković imao je pravo kad je kao prioritet istaknuo vanjski dug. Ova je godina trebala biti iskorištena za pripremu po otplatama kritične 2017. Sad je jasno da je prilika izgubljena. Bude li jesenski premijer, tko god to bio, tek nakon ulaska u Banske dvore počeo razmišljati što i kako raditi te bude li se kretao u dosadašnjim neinovativnim okvirima – ni njegova vlada neće dugo potrajati. A ni ova lažna ekonomska stabilnost.
U nekoliko zadnjih ‘Ekonomalija’ drvim o potrebi društveno-ekonomskog programa. Artikuliram to kako znam i umijem. A onda se pokaže da na polici u redakciji stoji knjiga ‘Leading Through Confl ict’ Marka Gerzona, eksperta za medijaciju, o tome kako uspješni lideri razlike pretvaraju u prilike. Odnosno kako prevladavaju konflikte.
Autor upozorava na to da je prošlo vrijeme vođa koji su s vrha piramide nešto naredili pa se to izvršavalo. Kod nas političari žive u tom uvjerenju. Na kritike odgovaraju: ‘Dobili smo izbore i sad imamo četiri godine raditi što mislimo da je najbolje.’ Sve se češće pokazuje da takvu logiku mogu objesiti mačku o rep. Ignoriranje različitih interesa plaća se nemogućnošću provedbe nedomišljenih, kontradiktornih i nekomuniciranih tzv. reformi.
Mreža, a ne piramida Ako lider želi nešto provesti, mora biti svjestan da današnja društva funkcioniraju prema načelu mreže, a ne piramide. Gerzon u svojoj knjizi lidere dijeli u tri vrste: demagoge, menadžere i medijatore. Treća skupina mogla bi se zvati i integratorima, onima koji poštujući i slušajući različite interese svoju viziju prilagođavaju i iznose tako da umjesto neprijatelja dobiju saveznike.
Da bi netko bio lider medijator/integrator, na raspolaganju mu je, prema autorovu mišljenju, osam glavnih instrumenata. Mora imati integralnu viziju, sustavno razmišljanje, prisutnost, želju za istraživanjem, konciznost u razgovorima, sklonost dijalogu, sposobnost premošćivanja i inovativnost. Nije jednostavno, ali jamči bolje rezultate u suvremenoj zbilji.
Evo, primjerice, kad je o inovativnosti riječ, dvije moguće inovacije za skorašnje predizborno vrijeme. Uobičajeno je da javnost političarima zamjera da se samo ‘bore za fotelje’. Onda se političari brane kako to nije istina. Hoće li napokon bar jedan ovdašnji politički lider biti inovativan i priznati da je nužno da se bore za ‘fotelje’, tj. funkcije? Jer to je način na koji se može djelovati. I da uz to priznanje prije izbora jasno poruči za koja ministarstva ima kandidate i koji su to. Jest rizično, ali kakav je to lider koji se boji rizika?
Ili drugi mogući potez u skladu s vizijom lidera medijatora: kad će neka stranka, odnosno neki njezin lider, pozvati na javni sastanak vlasnike, urednike i ključne novinare najutjecajnijih medija? I onda ih zamoliti da izlože svoju zamisao što bi nova vlast trebala raditi. Da, recimo, svaka redakcija na tri stranice napiše što bi radila da je ona u Banskim dvorima. Da jednom političari intervjuiraju novinare i urednike.
Mogu se ove ideje nekomu činiti smiješnima, ali mnogo je smješnije očekivati da će na novim izborima stara rješenja dati drugačije rezultate od onih katastrofalnih čijem epilogu svjedočimo ovih dana.