Prije deset godina putovao sam u Ameriku. Na milanskom sam aerodromu čekajući avion kratio vrijeme kojekakvim tričarijama s ostalim putnicima, među kojima je bilo dosta Arapa. Amerikanci i saveznici već su uvelike ratovali u Iraku i Afganistanu, a javnost je pet godina nakon 11. rujna 2001. i dalje bila pod stalnom psihozom zbog prijetećeg terorizma. Na neki me način hvatala jeza od tih Arapa i čim smo ušli u avion, bacio sam pogled gdje koji sjedi. ‘Tko zna, možda će netko od njih oteti avion i odvesti nas u smrt’, mislio sam. Zaista sam se tako osjećao. Žao mi je zbog toga, bili su to obični obiteljski ljudi koji su s djecom išli na daleki put i, naravno, ništa od mojih strahova nije se ostvarilo. Nakon dva sata leta, još daleko od Amerike, već sam se bio opustio i najveći mi je problem postalo usko sjedalo. Da, i cipele, koje sam morao izuti (sva sreća pa sam to jutro promijenio čarape, inače bi mene mogli optužiti da sam terorist koji je unio bojne otrove). Ova epizoda u avionu za Ameriku s dragim ljudima Arapima mogla bi biti aktualna i danas, a pokazuje koliko smo frustrirani svakodnevnim bombardiranjem negativnim vijestima. Stalno nas informiraju o ISIL-ovim pobjedama i porazima, a valja priznati da nam ni kod kuće ne nedostaje streljiva. Možda je u Hrvatskoj još i gore, jer ISIL je stvaran, a nas plaše kao djecu babarogama. Samoproglašeni domoljubi posljednjih su godina ponovno palili alarmne lampice zbog velikog broja navodnih Jugoslavena, komunista, sluga hrvatskih neprijatelja, stvarajući napeto ozračje iako su i sami znali da je takvih ljudi zaista mizeran broj.
Drukčiji pogledi S tolikom količinom vijesti društvo, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, polako postaje rob raznih fobija, a posljedice već vidimo i danas kad u Njemačkoj, Francuskoj, ali i nekim drugim zemljama koje su bile primjer tolerancije, sve važnije postaju ekstremne političke snage desne orijentacije. Korak je to samo do pojave ekstremnih lijevih organizacija. Pitanje je pak kako se protiv toga boriti, odnosno u korijenu sasjeći tu opasnost, odnosno kako u taj zatrovani medijski prostor pustiti malo svježeg zraka. Pitanje je to i za medije, glavno sredstvo širenja tih negativnih vijesti, i kako njih upotrijebiti da bismo ih neutralizirali. Da se razumijemo, ne možemo izbjeći negativne vijesti jer i o ružnim pojavama moramo biti informirani. No mediji kao da se i ne žele baviti dobrim vijestima, a u odgovorima na neka pitanja koje sam poslao vidi se da rješenje nije lako dokučiti jer stvari vidimo drukčije. Dugogodišnji novinar i znanstvenik, profesor na zadarskom sveučilištu Stjepan Malović kaže da su ‘loše vijesti duboko ukorijenjene u medijski način predstavljanja događaja’. Velik je problem, kaže, što dobra vijest nije vijest, pa se mnogo nakladnika, da ne kažemo većina, prilagođava željama javnosti tvrdeći da se prodaju samo crne vijesti, i to predstavljene senzacionalistički. I on se pita mogu li onda mediji, kad su već stvorili negativno javno mnijenje u kojem pozitivne vijesti ne znače ništa, preokrenuti list i početi poboljšavati sliku svijeta te što to može zamijeniti crne vijesti. – Samo one koje izvještavaju o vrhunskim događajima, koji ne moraju biti samo rat, vjerski, nacionalni i rasni sukobi i tome slično. Podaci o gledanosti pojedinih događaja uvjeravaju nas da ima takvih događaja. Olimpijske igre jedan su od svježih primjera. Pesimist će reći: ‘Pa one su svake četvrte godine.’ Da, ali ima sličnih događaja velike gledanosti, uključujući vrhunske koncerte klasične glazbe, nekih političkih ili društvenih zbivanja. Primjerice, praćenje izborne noći na hrvatskim nacionalnim televizijama bio je vrlo gledan program. Kreatori sadržaja medija mogu izborom događaja stvoriti protutežu negativnim vijestima i postupno mijenjati javno mnijenje, ali zato trebamo neke preduvjete – slobodne medije i nezavisno novinarstvo, što je već teže postići – veli Malović.
Krivi lijevi Malo drukčije misli predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Saša Leković koji smatra da mediji ne bi smjeli popravljati ozračje u društvu. Kaže da njihova uloga nije širiti ni optimizam ni pesimizam, a pogotovo ne mržnju i strah. Poput nas konstatira da u svijetu ima mnogo ružnih događaja koje je besmisleno ignorirati jer tako neće nestati. – Ozbiljni, odgovorni mediji koji svoj posao obavljaju u javnom interesu objavljuju važne i cjelovite informacije u ispravnom kontekstu. Tako mogu pridonijeti tomu da se mržnja i strah smanje i u svakom ih slučaju ne potiču – veli Leković. Uz dužno poštovanje, svijet nije crno-bijeli film, zbog čega je tvrdnja profesora Malovića da ‘dobra vijest nije vijest’ danas je možda aktualnija nego ikad. Upravo zbog toga mediji bi trebali biti mnogo aktivniji. Leković misli suprotno, držeći da namjena medija nije aktivizam, nego profesionalnost, obrazlažući to time da se ne bi smjeli baviti senzacionalizmom, manipuliranjem, podilaženjem stereotipima i politikantstvom, nego uistinu važnim temama na ozbiljan način. – Nažalost, mnogi mediji to ne čine – konstatira predsjednik HND-a, potvrđujući tako da svijet nije crno-bijeli film. Upravo zbog toga što mediji to ne čine, trebali bi se snažnije zauzimati za poboljšavanje društvenog ozračja. Dakle, nimalo neće izgubiti na profesionalnosti ako se aktiviraju u stvaranju pozitivne atmosfere. Kolege iz drugoga novinarskog društva, Hrvatskih novinara i publicista, također kažu da je ‘dominacija negativnih vijesti u medijima, s jedne strane, posljedica tržišnog povlađivanja niskim strastima najšire publike’, no upozoravaju da je, s druge strane, problem u svjetonazorskoj i ideološkoj prevlasti lijevoga, kažu ‘društveno kriticističkog diskursa u javnim medijima’. Smatraju da i autor ovog teksta svojim pitanjima proizvodi negativno ozračje. ‘Iako bi se iz sadržaja i tona ankete dalo zaključiti da medijski negativizam smatrate problemom, tvrdnjom da je stanje u društvu ‘loše’ i vi sami, kao Liderov novinar, proizvodite negativno ozračje. Naime, prema kojim parametrima ili usporedbama zaključujete da je stanje u društvu loše? Ako stanje u Hrvatskoj usporedimo sa stanjem u BiH, Grčkoj ili Bjelorusiji, onda ga ne možemo proglasiti lošim, nego zadovoljavajućim. U tom smislu i samo ovo pitanje proizvodi pesimističnu svijest te također širi negativno ozračje. Za proizvodnju pozitivnog ozračja medijski djelatnici, pa i vi sami, trebali biste onu legendarnu čašu vidjeti napola punom, a ne napola praznom. Tek tada biste i svojim javnim angažmanom mogli širiti ‘pozitivno ozračje‘’ napisaše i ujedno očitaše lekciju autoru ovog teksta kolege iz HNIP-a. Ne bih se složio da je prevlast lijevog ideološkog ‘kriticističkog diskursa’ problem zbog kojega se stvara negativno ozračje; naravno da i na lijevom polu ima netolerancije, ali isti je problem, ako ne i veći, kod desno orijentiranih populista, dežurnih samoproglašenih domoljuba i sličnih likova. No to nije toliko važno, cijenjeni kolege ne moraju se slagati sa mnom, a to je ionako vječna tema. Ipak, problem je u njihovu stajalištu što problem vide samo u lijevom spektru. Kad je pak riječ da se i takvim pitanjima širi negativno ozračje, odgovor iz HNIP-a čisti je promašaj. Već smo naveli da se nijedna vijest, pozitivna ili negativna, ne treba prešutjeti. Ako to prihvatimo, onda se ni to da je ozračje u društvu loše ne bi smjelo prešutjeti.
Trovanje ozračja Cilj je pitanja koja su poslana kolegama iz HNIP-a bio upravo pronaći neka rješenja koja bi takvo stanje popravila. Ondje pitaju koji to parametri pokazuju da je stanje loše. Ne znam možemo li govoriti o parametrima, ali općepoznato je da postoje ideološki sukobi kojima pridonose i lijevi i desni te koji ulaze u razne pore društva, od politike, sporta do prosvjete i drugoga. Nije jasno kako to kolege iz HNIP-a nisu doživjeli, ali zato kao argument da stanje nije loše upotrebljavaju usporedbu s drugim zemljama – BiH, Grčkom i Bjelorusijom. Lošije stanje u tim zemljama ne znači da mi možemo biti zadovoljni stanjem u svojoj zemlji, pa je i taj HNIP-ov argument također čisti promašaj. Da svojom raspravom ne bismo dodatno trovali ozračje, za kraj navedimo primjer knjige ‘Dobri ljudi u zla vremena’ autorice Svjetlane Broz. Djelo je puno svjedočanstava koja govore kako su 90-ih godina prošlog stoljeća, za rata na području bivše Jugoslavije, ljudi jedne nacionalnosti pomagali onima drugih nacionalnosti. U tragediji koja se dogodila tih godina i kad je mržnju lansirala većina medija, takav projekt pokazatelj je aktivizma. Dakle, ratne tragedije niti smo mogli niti smjeli prešutjeti, ali o takvim smo primjerima mogli mnogo više čitati i slušati te ih gledati u medijima.