Čak ni Thomas Piketty i njegov ‘Kapital u 21. stoljeću‘ nije tako brzo uspio rasprodati karte za HNK-ov ‘Filozofski teatar‘. Godinu i pol nakon ostavke na mjesto grčkog ministra financija Janis Varufakis plijeni pozornost svojim istupima jednako kao u vrijeme dok je otporom kreditorima živcirao njemačkoga kolegu Wolfganga Schäublea. I ne samo njega. Pokušavajući Grčkoj kupiti vrijeme i nagoditi se za normalniju otplatu duga, Varufakis je u ekonomiju uveo pomalo zaboravljenu teoriju igara. Igru je, znamo, na kraju izgubio. Njegovoj su popularnosti zasigurno pridonijele i knjige u kojima beskompromisno otkriva što ne valja s modernom ekonomijom i zašto ona rastače Europsku uniju. Tvorevinu koja bi na kraju priče mogla postati najvećim gubitnikom globalne financijske krize.
• S obzirom na rezultate austrijskih izbora i talijanskoga referenduma postoji li sada malo više nade za Europsku uniju ili se raspad samo ubrzao?
- Dekonstrukcija Europe na visokoj je razini i ubrzava se, dakle s ovim se događajima ništa nije promijenilo kako bi se stanje stvari bolje razumjelo. Već to da slavimo i talijansko i austrijsko ‘ne‘, ali takvo na kojemu su fašisti dobili 48 posto glasova, pokazuje koliko su stvari postale očajne.
Kapitalizam je uvijek u sukobu sâm sa sobom i s društvom. On je poput morskoga psa: što je uspješniji, što više jede oko sebe, to će uskoro više gladovati. Kapitalizam jede društveno tkivo; ako ga pojede previše, onda umire.
• Nije li s obzirom na predugu krizu iz koje Europa ne zna pronaći izlaz očekivan uspon radikalne desnice?
- Očekivan i prirodan možda jest, ali normalan sigurno nije. No logično je očekivati takav razvoj situacije kad je financijski sektor kolabirao jednakom snagom kao i 1929. Upravo nam se to dogodilo 2008., no Europa je sve te godine ostala u fazi poricanja, pretvarajući se da može funkcionirati na temelju ‘business as usual‘. Zbog toga se realna ekonomija fragmentirala i samo je pitanje vremena kad će je deflacija potpuno uništiti. A deflacija sa svim svojim posljedicama, vidjeli smo 30-ih godina, rađa monstrume.
• Rejtinške agencije Italiji već prijete, to je već viđeni scenarij…
- Nestabilnost će se samo pojačavati. A primjera iz povijesti ima napretek, pogledajte primjer Sovjetskoga Saveza. Svaki ekonomski sustav koji na životu drži autoritarnost i poricanje stvarnosti održava se neko vrijeme, ali kad počne pucati, slom stiže brzo i s velikom cijenom.
• Govorite o komunističkom sustavu, ali mi ipak živimo u ‘najboljem od mogućih svjetova‘?
- Možete živjeti u iluziji stvarnosti, ako baš želite. Velika ekonomska kriza 30-ih godina prošloga stoljeća nije se dogodila ni socijalizmu ni komunizmu, nego upravo kapitalističkom sustavu. Nemojmo zaboraviti, deseci milijuna ljudi posljedice krize platili su svojim životom. Nismo daleko od takva scenarija.
• Možda se tračak nekog drugog puta može iščitati iz talijanskoga ‘ne‘ reformi Ustava, to više ako znamo da je reformu pisao J. P. Morgan?
- Političari su svoju vlast predali u ruke financijera. U trenutku kad su zakone počele pisati financijske tvrtke, političari su počeli provoditi toksičnu politiku, toksičnu za pojedine zemlje članice, za njihova gospodarstva, toksičnu za EU kao zajedničku tvorevinu. U cijeloj Europi ne vidim nijednog političara koji razumije dubinu problema ili takvog koji nije dopustio da stvari preuzme financijski establišment. Iz sadašnje perspektive zlokobno zvuči Rooseveltovo upozorenje 1944. u Bretton Woodsu kad je dao jedan jedini ultimatum - bankarima pristup zabranjen!
• Sada je prekasno. Štoviše, ako neka banka u Italiji sada kihne, treba li strahovati od domino-efekta?
- Apsolutno. No osim po domino efektu zajedništva nigdje nema. Koliko smo se udaljili od osnovne ideje zajedništva, pokazuje način na koji je Europa rješavala krizu. Od početka su političari inzistirali na grčkoj krizi, na talijanskoj krizi, na španjolskoj krizi. Nikada, ni u jednom trenutku, nitko nije pomislio da je riječ o europskoj ekonomskoj krizi. Nikad nismo imali koherentnu politiku koja bi rješavala našu, europsku krizu. Zašto nismo kao Europljani odgovorili na krizu racionalnim paketom politika? Odgovor je u temeljima Unije. Ona nije stvorena kao transnacionalna vlada, nego kao kartel. I to kartel koji se zvao Europska zajednica za ugljen i čelik, na načelima sličnim poput OPEC-a. Bruxelles je stvoren kao administrativni centar kartela. A problem je s kartelima što ih je nemoguće demokratizirati i pretvoriti u funkcionalnu vladu koja će odluke donositi na korist svih članica.
• Je li i euro jedan od razloga propadanja EU? Euro podrazumijeva jednaku razinu produktivnosti u Njemačkoj kao i u industrijski manje razvijenima Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Hrvatskoj...?
- Euro je, vjerojatno, najgori monetarni eksperiment u povijesti. No za njega je postojao itekakav razlog. EU je kartel, a kartel traži stabilnost, jednake cijene, poput OPEC-a koji ima dolar. Europa je trebala zajedničku valutu i stvorila ju je. No ako već stvaramo zajedničku valutu mehanizmom kružnoga gospodarstva,višak novca, odnosno profita, trebao je stići do zemalja kojima manjka kapitala. Ako toga nema, stvar puca. To nam se upravo događa iako svi uporno zatvaraju oči.
• Ali ništa od toga ne može amnestirati Grčku i njezin golemi javni sektor, napuhana prava, potrošnju i nabujali javni dug. Kritičari se pitaju ne bi li, da je u neku drugu zemlju ‘upumpano‘ toliko novca, ta zemlja već bila Njemačka?
Osim po domino efektu zajedništva nigdje nema. Koliko smo se udaljili od osnovne ideje zajedništva, pokazuje način na koji je Europa rješavala krizu.
- Ništa od tog novca koji spominjete nije stigao u Grčku, u njezin javni sektor, u prava zaposlenih ili u bilo što drugo. Taj je novac u cijelosti otišao bankama. Dopustite mi analogiju: prije nekoliko stoljeća, kad je Europom harala crna smrt, Crkva i vlast uvjeravali su narod da je razlog haranja smrti njegov grješni život. Preporučili su ljudima da puštaju krv jer će tako sprati grijehe i izbjeći smrt. Kad to nije uspijevalo, uvjeravali su ih da su pustili premalo krvi i preslabo okajavali grijehe. Točno taj stupanj racionalnosti imamo i danas.
• Mislite da ste racionalni ako se nadate da će Diem 25 ili bilo koji slični pokret u svijetu donijeti promjene? Živimo u svijetu kapitala, ekonomskih jednadžbi, ne u svijetu u kojemu ljudi nešto znače.
- Kapitalizam je uvijek u sukobu sâm sa sobom i s društvom. On je poput morskoga psa: što je uspješniji, što više jede oko sebe, to će uskoro više gladovati. Kapitalizam jede društveno tkivo; ako ga pojede previše, onda umire. Kad se društvo oporavi, ponovno oživljava. Ako demokracija sada pobijedi i ako financijskoga duha vrati u bocu, kapitalizam u ovakvom obliku neće preživjeti.
• Dakle, rješenje je…?
- Demokratski pokret koji neoliberalnu iluziju i financijsku hobotnicu vraća onamo gdje i pripada, u prašinu povijesti.