Nedavno su mediji objavili da je Italija ušla u recesiju. Odmah su se počele raditi analize kako će to utjecati na Hrvatsku i koliko smo spremni za sljedeću recesiju. Gotovo svaki dan u medijima se može pročitati što to trebaju učiniti hrvatska vlada ili središnja banka. Imamo mnogo prijedloga: trebamo povećati izvoz, trebamo biti konkurentniji, trebamo razvijati brend, trebamo imati bolji turizam, trebamo imati bolje obrazovanje... samo se ne zna tko, kako i zašto to treba napraviti.
Ekonomski cilj Hrvatske jako je jednostavan i stane u konkretnu brojku: više od 1,900.000 zaposlenih, odnosno 45-50 posto zaposlene ukupne populacije. Tek u takvim ekonomijama može se govoriti o stopi nezaposlenosti kao ekonomskoj varijabli.t
Prije dvadeset godina slušali smo da trebamo privući strane investicije. Onda se pokazalo da se ekonomisti i političari koji ih zazivaju koriste krivom terminologijom i da pod ‘strana investicija‘ misle na prodaju imovine strancima. Kada se pokazalo da te investicije ne mogu donijeti blagostanje, jer nijedna kolonija nikada nije postala jača od vladara (osim SAD-a), onda se promijenila mantra i posljednjih deset godine slušamo o EU. Tako će ulazak u EU donijeti ekonomski rast i razvoj. Naravno da se to nije dogodilo. Sada slušamo kako će ekonomski rast i razvoj donijeti uvođenje eura. Naravno da neće. Jedna konstanta već se desetljećima provlači kroz opću priču, a to je da trebamo provesti strukturne reforme za koje nitko ne zna što su i kako ih provesti. Nikakve se reforme ne mogu provesti jer nema konkretnoga cilja koji se može svesti na samo jednu brojku.
Treba nam 1,9 milijuna zaposlenih
Ekonomski cilj koji Hrvatska mora imati jako je jednostavan i stane u konkretnu brojku: više od 1,900.000 zaposlenih. Što podrazumijeva otvaranje novih 500.000 radnih mjesta.
Ozbiljne ekonomije (naprimjer Slovenija) imaju zaposleno između 45 i 50 posto ukupne populacije. U takvim ekonomijama može se govoriti o stopi nezaposlenosti kao ekonomskoj varijabli. U Hrvatskoj, gdje radi oko 35 posto populacije, govoriti o stopi nezaposlenosti, posebno kada je ta ista stopa smanjena emigracijom, nepoznavanje je strukture ekonomije. Hrvatska mora otvoriti 500.000 radnih mjesta samo da bi mogla ući u kategoriju ozbiljne ekonomije.
Što bi tih 500.000 više zaposlenih konkretno značilo? Prije nego što krenem u izračun želim naglasiti da je primjer ilustrativan, a ne nužno točan u kunu. Ako je prosječna neto plaća 6200 kuna i pretpostavimo da će za nova radna mjesta koja će biti otvorena isplatiti prosječnu plaću, onda je ukupni trošak za poslodavca oko 10.200 kuna. To znači da država odmah dobije oko 4000 kuna od svake plaće putem poreza, prireza i drugih nameta. Također, ako se uzme da se oko 80 posto plaće potroši, to znači da država putem PDV-a i poreza na dobit poduzeća dobije još oko 1000 kuna. U praksi to znači da država dobije oko pola plaće na ovaj ili onaj način. Ako se poveća zaposlenost na godišnjoj razini, onda bi se prihodi proračuna povećali za svakog od 500.000 radnika po 5000 kuna na mjesec, odnosno 60.000 kuna na godinu. Dakle, to je 30 milijardi kuna više u proračun.
Strane investicije neće nam tu pomoći
Kada bi se sutra ujutro povećao proračun za 30 milijardi kuna, onda bi svi problemi u školstvu i zdravstvu bili riješeni. Imali bismo novca za otplatu duga države i poštovanje maastrichtskih kriterija za ulazak u toliko navodno željenu eurozonu. Mogli bismo smanjiti poreze, imati veće plaće za učitelje, sredstva za razvoj znanosti, ukratko sve bi bilo bolje jer bi bilo više novca.
Kako do pola milijuna novih radnih mjesta? Monetarna politika mora prestati govoriti da svi drugi trebaju provoditi strukturne reforme, a fiskalna politika mora prestati puniti proračun pod svaku cijenu, već se obje moraju fokusirati na otvaranje radnih mjesta aktivnim ekonomskim politikama
Najteže je pitanje kako se to postiže. Kako otvoriti 500 tisuća novih radnih mjesta? Dva su prva koraka. Prvo, moramo napustiti vjerovanje da će nam stranci stranim investicijama riješiti problem. Neće. To se nikada nije dogodilo, pa neće ni u našem slučaju. Drugo, fokus ekonomskih politika mora se promijeniti. Monetarna politika mora prestati govoriti da svi drugi trebaju provoditi strukturne reforme. Fiskalna politika mora prestati puniti proračun pod svaku cijenu. Obje politike moraju se fokusirati na otvaranje radnih mjesta aktivnim ekonomskim politikama. Kada se odredi fokus, onda postizanje cilja postaje mnogo lakše.
Kod ekonomskih odluka analiza je uvijek fokusirana na to kako će mjera utjecati na stabilnost tečaja ili kako će mjere utjecati na prihode ili rashode proračuna. O utjecaju pojedine ekonomske ili zakonodavne mjere na broj radnih mjesta ne govori se. Nije moguće biti fokusiran na ostanak na vlasti (fiskalnoj ili monetarnoj), a očekivati rezultat razvoja ekonomije i povećanja broja radnih mjesta.
Svaka odluka, zakonski prijedlog ili mjere moraju biti fokusirani na otvaranje radnih mjesta i postizanje zacrtanoga cilja. Sve ostalo samo je opća priča o tome što treba napraviti.