Višnja Starešina: Merkel i Plenković - uzajamno podupiranje političkih gubitnika

Ja znam što bih učinila da su se prije deset, ili prije osam, ili prije pet godina ovako srdačno, puni međusobne potpore, razumijevanja i zajedničkih planova, susreli hrvatski premijer/premijerka i njemačka kancelarka kao što su se ovaj tjedan u Berlinu susreli Angela i Andrej. Dugovječna njemačka kancelarka i relativno novi predsjednik hrvatske vlade. Otrčala bih po pjenušac u najbližu vinoteku i pozvala prijatelje.

>>>Višnja Starešina: Ako ode samo sultan, neoosmanski projekt neće nestati

Jer, Njemačka je Hrvatskoj od međunarodnog priznanja 1991./1992. bila najvažnija europska saveznica. I zadržalo se to savezništvo u različitim intenzitetima, od ključnih Helmuta Kohla i Hans-Dietricha Genschera gotovo do danas. Ali nakon toga prvog i povijesnog iskoraka Njemačke u međunarodnom priznanju Hrvatske ta država poslije nikad više nije imala glavnu ulogu u hrvatskim međudržavnim partnerstvima.

Angela i Andrejevi prethodnici

Da, sastajala se Angela Merkel vrlo prijateljski i srdačno s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom. Ali kad je trebalo pribaviti ulaznicu za NATO, morao je Ivo poći do Georgea Busha. I uspio je u tome 2008. Angela je htjela, ali istinski nije mogla previše pomoći.

Nisu sasvim bez osnova teze da je upravo taj iskorak u NATO za Ivu, uz osobne klijentelističke marifetluke, bio presudan čimbenik koji ga je stajao političke budućnosti i osobne slobode. Angela ga se spremno odrekla.

Primala je poslije srdačno Angela i hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, hrabrila je i tapšala. Štošta se može danas, s mirne distance, zamjerati Jadranki Kosor. Ali ja uistinu ne poznajem osobu koja bi bila u stanju otrpjeti toliko političkih pritisaka i najgrubljih političkih i osobnih uvreda koliko ih je stoički otrpjela Jadranka Kosor da bi na samom kraju mandata ostvarila svoj konačni cilj – uvela Hrvatsku u Europsku uniju. Ali da bi slomila posljednje prepreke, nije išla k Angeli, već k Baracku Obamu i osobito k Hillary Clinton.

Ipak bih otrčala po onaj pjenušac s početka priče da je ovako srdačan susret kao ovih dana s Andrejom Angela imala sa sljedećim predsjednikom hrvatske vlade Zoranom Milanovićem. Hrvatska je napokon postala dio EU. Ali ne, Milanović je ušao u sukob s cijelom Europskom unijom i sa samom Angelom nastojeći priprostim balkanskim dosjetkama spriječiti izručenje bivših šefova hrvatsko-jugoslavenske Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudu.

I umalo je, netom poslije ulaska, izveo Hrvatsku iz EU. Prvi se put Zoran Milanović kao hrvatski premijer istinski zbližio s njemačkom kancelarkom tek u posljednjoj godini svoje vladavine, ujesen 2015., na njezinoj politici otvorenih vrata prema migrantima iz islamskog svijeta koja je ujedno bila početak njezina kraja. A to ni iz europske perspektive, a još manje iz hrvatske, više nije bilo za pjenušac.

Zašto su idealni partneri

Angela i Kolinda nikad nisu kliknule. Angela i Tihomir (Orešković) mogli su se razumjeti u poslovnim pitanjima. Angela i Tomislav (Karamarko) nikad nisu bili na istoj valnoj dužini. Ali zato su Angela i Andrej prema svim realnim prognostičkim pokazateljima idealni partneri.

Oboje veliki zagovornici snažne Unije. Doduše, ona gospodarica, a on dečko u usponu. On sa snovima o poziciji Spitzenkandidata za šefa sljedeće Europske komisije, ona u poziciji s koje to može presudno poduprijeti. Ona s idejom stvaranja europske naddržave koja će Njemačku preko EU i u savezništvu s Rusijom učiniti europskom supersilom. On u poziciji s koje to može podupirati iako europska nadddržava nije u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima. A udaljila se od hrvatskih interesa i njezina zapadnobalkanska politika s Aleksandrom Vučićem kao privilegiranim partnerom, s potporom velikobošnjačkim ambicijama u BiH, jer ne želi se zamjeriti ni Putinu ni Erdoğanu.

>>>Višnja Starešina: Na povijesnoj pozornici ni Srba, ni Hrvata, ni koza, ni ovaca

I sad kad su se Angela i Andrej tako otvoreno međusobno bezrezervno poduprli, sastali su se kao politički gubitnici. Ona u silaznoj putanji u EU i u Njemačkoj. On u silaznoj putanji u Hrvatskoj. Pa čak i sad, u toj neugodnoj poziciji za oboje, i Angela i Andrej imaju priliku učiniti velik potez po kojem bi mogli ostati veliki na kraju: otići tako da ojačaju svoje stranke koje su doveli na rub opstojnosti, ona CDU, on HDZ. I ostaviti iza sebe neku sigurnost i kontinuitet u Njemačkoj i Hrvatskoj nasuprot političkom kaosu koji se nazire. Kad je već pobjeda nemoguća, i taj kontrolirani poraz danas bi bio za pjenušac. Ali, bojim se, ništa od pjenušca. Da su gubitnici spremni na velike geste, (p)ostali bi pobjednici.