Za uspješan turizam danas su važni priča i održivi razvoj. Održivi razvoj je važan zbog domaćina, da bi se osigurala ravnoteža i opstanak. Bez priče je pak danas teško privući gosta, a još teže zadržati ga.
>>>Višnja Starešina: Nogometaši na vrućem limenom krovu neispravnog autobusa
Padale su mi na pamet te jednostavne formule uspjeha dok smo se po najvećem zvizdanu prošle subote, u turističkoj špici, Dalmatinom vozili prema Viru, stani – kreni, mic po mic… Nije bila riječ o osobnom mazohizmu, već nas je tjerala dogovorena obveza, predstavljanje knjige…
Kratki domet topa s imotske tvrđave
A onda smo se na povratku iz Vira vozili kroz priče, neiskorištene i neispričane priče. Starom cestom od Vira, preko Knina, Gračaca, Korenice do Zagreba prolazili smo povijesnom pozornicom na kojoj su se tukli, sudarali i dodirivali različiti svjetovi, u kojoj ne treba izmišljati priče i njihove junake, već samo pogledati oko sebe, izabrati najljepše i izvući na površinu.
U državi koja živi i podupire održivi razvoj na danas praznom Krbavskom polju bile bi barem ovce, ako već ne suvremeni vitezovi iz cijelog svijeta u nekim povijesnim igrama i bojevima. I taj potencijal prije otkriju stranci, što se vidi po registarskim tablicama, nego domaći poduzetnici
Znam da vas vjerojatno zbunjuje odakle sad Vir. Ali zbunio je i mladu dubrovačku učiteljicu Franicu Dalle‘ra koja je još 1940. dobila premještaj u poznatiji Vir kod Zadra, zabunom stigla u Vir između Posušja i Imotskog i ostala ondje do mirovine, kulturno pokrenuvši mjesto na njegovu povijesnom naslijeđu, toliko da danas osnovna škola u Viru nosi njezino ime. Priče u Viru ne treba izmišljati jer je uistinu bio sjecište civilizacija i svjetova (prema jednoj varijanti i ime mu potječe od riječi – vira, odnosno vjera): od svih mjesta u okružju selo je najdulje odolijevalo osmanlijskom osvajanju.
>>>Višnja Starešina: Da opstane kao europska, Hrvatska mora uvjeriti EU da se brani na Balkanu
A da je mletački top, koji je prije tristotinjak godina postavljen na imotskoj tvrđavi nakon što je imotska krajina oslobođena od osmanlijske vlasti, imao samo malo dalji domet, i Vir bi danas bio u Hrvatskoj jer je granica na tom dijelu određena dometom topa – polukružno. Povijesna pozornica je tu, prekogranična suradnja je tu, samo treba izabrati pravu priču, upakirati je da bude turistički privlačna, povezati s poduzetničkim duhom toga kraja (Imotski, Posušje) i ubrati turiste koji su tako blizu – na makarskoj rivijeri, u jednom održivom modelu povijesnog turizma.
Starom cestom od Vira preko Knina do Zagreba prolazi se povijesnom pozornicom na kojoj su se tukli, sudarali i dodirivali različiti svjetovi, u kojoj ne treba izmišljati priče i njihove junake, već samo pogledati oko sebe, izabrati najljepše i izvući ih na površinu
Velik dio njemačke pokrajine Saske živi od turističkih efekata marketinški dobro upakirane priče o hrvatskom plemiću i žumberačkom uskoku Janku Šajatoviću Krabatu, koji je otišao onamo braniti kršćanstvo od osmanlijskih osvajanja, ostao i ušao u legendu. Samo u Viru možete naći barem tri priče na kojima se može graditi održivi turizam i održivi razvoj, zaustaviti iseljavanje i vratiti ljude, s obje strane polukružne granice.
>>>Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka
A onda idemo dalje, od Vira prema Zagrebu. Imotski smo već djelomično riješili u aranžmanu s Posušjem i Virom. Sinj posljednjih godina počinje prepoznavati potencijal Sinjske alke, ali ima još mnogo prostora za razvoj. Knin. Jedan dan u godini gleda se komu će pljeskati, a komu fućkati i kako to prevenirati. A 365 dana u godini traje depresija u nekadašnjem hrvatskom kraljevskom gradu, s fascinantnom tvrđavom i velikim suficitom povijesti, koji je sam po sebi idealna pozornica za povijesni turizam. Ali nedostaje ta poveznica između pozornice i predstave, koja je uz malo poticaja, malo inventivnosti i iskorištavanje potencijala europskih fondova tako dostižna.
Vožnja između svjetova
Stara cesta od Knina, preko Like do Zagreba zapravo je vožnja između svjetova, povijesnom pozornicom, fascinantnom, ali gotovo praznom. Ni Hrvata, ni Srba, ni koza, ni ovaca na najvećem dijelu puta. Potpuno ispražnjen prostor. Navodno ima vukova. Krbavsko polje – prazno. U državi koja živi i podupire održivi razvoj na njemu bi bile barem ovce, ako već ne suvremeni vitezovi iz cijelog svijeta u nekim povijesnim igrama i bojevima.
I taj potencijal ponovno prije otkriju i prepoznaju stranci, već nekako, što se vidi i po registarskim tablicama. Ili ga, tražeći nišu za vlastiti o(p)stanak, prepoznaju domaći privatni poduzetnici. Možda je preuzetno reći poduzetnici, to su ljudi koji nastoje pronaći svoju egzistenciju ovdje u nadi da ih država neće u tome blokirati i bez nade da će im u tome pomoći.
Jedan od lijepih primjera razvoja održivog turizma jest širi prostor oko Plitvičkih jezera, koji zahvaljujući priči o prirodi, zdravoj hrani, netaknutim vodama i marketinškoj privlačnosti Plitvica širi i obogaćuje vlastitu ponudu i promiče se kao važno turističko odredište. Ali i Plitvice su kao novu top-destinaciju otkrili Japanci. Država je postavila blagajne za ubiranje novca. A razvoj treba zahvaliti privatnoj inicijativi i pojedinačnoj pameti.