Unatoč dramatičnim najavama BiH je dočekala mirno poslijeizborno jutro. A ni rezultati me uopće nisu iznenadili. Ponajmanje me iznenadilo ono što je predmet općeg iznenađenja, čuđenja, zgražanja, emotivnih reakcija i pokojega revolucionarnog poziva, a to je, pogađate, izbor Željka Komšića kao hrvatskog predstavnika u tročlano Predsjedništvo BiH. Naime, ne samo što nije politički Hrvat – nego je politički izraziti antihrvat. Kao što je Sejdo Bajramović bio pošteni Albanac Slobodana Miloševića u nekadašnjem Predsjedništvu SFRJ-a, tako je danas Željko Komšić Izetbegovićev pošteni Hrvat u Predsjedništvu BiH. Sada već, eto, treći put.
>>>Višnja Starešina: Političke samoobmane o Schengenu, BiH, Agrokoru, iseljavanju…
No postoje i dvije velike razlike između Sejde i Željka. Prva je ta što je Sejdo postao Slobin Albanac snagom partijskog dekreta, a Željko je postao Bakirov Hrvat snagom bošnjačkoga političkog projekta, brojčane nadmoći i izbornog sustava. A izborni sustav evoluirao je toliko da gotovo poništava konstitutivnost Hrvata zajamčenu Daytonskim sporazumom odnosno Ustavom BiH. I Sejdo i Željko proizvodi su izigravanja Ustavom zajamčenih prava naroda. Samo što je Sejdo nastao Miloševićevom antibiroktatskom revolucijom pod dirigentskom palicom Komunističke partije Srbije, a Željko Izetbegovićevom bošnjačkom institucionalnom evolucijom pod međunarodnim pokroviteljstvom.
Prijetnje praznom puškom ne koriste
Pod vodstvom dugovječnog i nedodirljivog vođe HDZ-a BiH Hrvati su u BiH kao narod došli u položaj lošiji od onoga u posljednjim godinama SFRJ-a. Uzrok je klijentelistička mreža koja nikad nije imala strategiju zaštite hrvatskih interesa, nego samo strategiju promicanja vlastitih
Druga je velika razlika između Slobina Albanca Sejde i Bakirova Hrvata Željka u tome što je Sejdo bio partijski proizvod na kraju višedesetljetnoga jednopartijskog režima u kojem kosovski Albanci (kao, uostalom, ni jedna izvanpartijska opcija u SFRJ-u) nisu mogli javno artikulirati svoj politički interes, a kamoli provesti ga. Bakirov Hrvat Željko pak nastao je u složenim političkim odnosima u BiH i izvan nje, ali u okolnostima višestranačkog sustava, u državi u kojoj su Hrvati kao Ustavom zajamčeni konstitutivni narod imali pravo, a njihovo političko vodstvo i obvezu, artikulirati hrvatske nacionalne interese i naći načine da ih provedu. To političko vodstvo Hrvata u BiH nije (u)činilo. Štoviše, već dvadesetak godina političko vodstvo Hrvata nema ni viziju ni održivu strategiju ostvarenja interesa Hrvata kao konstitutivnog naroda. A već se četiri izborna kruga bošnjačko političko vodstvo u evoluiranom izbornom sustavu taktički igra: hoće li zahvaljujući brojčanoj dominaciji četiri prema jedan izabrati Hrvatima ‘željka‘? Ili ovaj put neće? Ovaj, četvrti put odlučiše izabrati. Zbog brojčane dominacije, zbog organiziranosti i snage bošnjačkoga političkog projekta čiji je cilj eliminacija Hrvata kao političkog čimbenika u BiH i potpuno ovladavanje Federacijom BiH bilo je izgledno da će se potruditi i ostvariti cilj. Zato je danas politički neozbiljno s hrvatske strane zgražati se nad bošnjačkim izborom Željka Komšića. A politički je diletantski najavljivati neki veliki otpor i prijetiti praznom puškom. Tako se samo naglašava slabost i bezizlaznost položaja koji politički vodi prema srpsko-bošnjačkom savezništvu i uz rusko-tursko pokroviteljstvo podjeli BiH na dva dijela. Baš kao što je to već bilo nadomak ostvarenju ujesen 1993.
Uzrok i izlaz
Tračak nade je u sučeljavanju globalnih interesa u BiH. Ali tu priliku, sasvim sigurno, ne može dohvatiti Čović sa svojom klikom. Ili istinska promjena političke paradigme ili iseljavanje – to je, zapravo, izbor
Rješavanje problema počinje od suočavanja s pitanjem što je uzrok, a što izlaz. A personifikacija uzroka hrvatskih problema u BiH nije Željko Komšić, nego Dragan Čović, dugovječni i nedodirljivi vođa HDZ-a BiH i politički vladar Hrvata u BiH pod čijim su vodstvom Hrvati u BiH kao narod došli u položaj lošiji od onoga u posljednjim godinama SFRJ-a. Uzrok je klijentelistička mreža oko velikog vođe ispletena na interesnim, ‘rodijačkim‘, kumskim, stranačkim, udbaško-kosovskim, ljubavničkim i inim poveznicama koja nikad nije imala strategiju zaštite hrvatskih interesa u BiH, nego samo strategiju promicanja vlastitih. Posljedice su nepovjerenje, strah i iseljavanje hrvatskih birača. Barem su u iseljavanju (zasad) u prednosti pred Srbima i Bošnjacima jer kao hrvatski državljani imaju otvorena vrata u Njemačkoj i Irskoj.
>>>Višnja Starešina: Nema razloga da se Hrvatska miješa u srpsko-albanski dogovor na Kosovu
A izlaz? Pitanje je ima li danas uopće izlaza koji će omogućiti Hrvatima da ostanu politički narod u BiH i dugoročno opstanu. I to je realnost. Tračak nade je u sučeljavanju globalnih interesa u BiH. Ali tu priliku, sasvim sigurno, ne može dohvatiti Dragan Čović sa svojom klikom, a ni ekipa njegovih doglavnika, magistara, doktora i akademika nove generacije koja čeka svoj komad vlasti u drugome redu, ali prema istome modelu. Ili istinska promjena političke paradigme ili Njemačka – to je, zapravo, izbor.