Prošli sam tjedan bila poslovno u Slavoniji. I svratila sam u Baranju. Danas se na terenu baš jako vidi razlika između Baranje i istočne Slavonije. Kad se vozite Slavonijom, istočnom i manje istočnom, ono što posebno upada u oči jesu ispražnjena sela i oglašavanje kuća na prodaju. Nazovite 091…,098…, 095…
Kad uđete u baranjski trokut, između Drave, Dunava i mađarske granice, u onim poznatijim seoskim restoranima čak i tijekom tjedna valja unaprijed rezervirati mjesto za ručak ako, recimo, želite dobiti stol na terasi. Vidi se i u Baranji da je izgubila desetak godina razvoja u ratu, okupaciji, integraciji… I ondje nedostaje ljudi.
>>> Boris Teški: Obrazovani i zaposleni iseljavaju se zbog nove ‘hrvatske šutnje‘
Pitanje je tko će kupiti te ispražnjene kuće u Slavoniji koje se sad prodaju u bescjenje: hoće li to biti Orbánova Mađarska, hoće li mu se pridružiti Kurzova Austrija i Češka, pa ćemo tako dobiti obnovu K.u.K., ili će brža biti Erdoğanova Turska, Rusi nakon restrukturiranja Agrokora ili ipak SAD?
Međutim, dok se Slavonija naočigled prazni, Baranja se također demografski prazni, ali i gospodarski raste. Pomalo. Raste na inicijativi, idejama i poduzetnosti ljudi, okrenuta prema onome najjednostavnijem i prirodno danom: prema ugostiteljstvu, turizmu, poljoprivredi… Sa mnom je putovala Katarina. Ona pripada onoj prvoj poslijeratnoj generaciji; podrijetlom je iz Slavonije, odrasla je u Istri, politika je ne zanima, odnosno zanima je samo do one razine tko joj je manje, a tko više simpatičan. Naušnica u nosnici na prvi pogled sugerira alternativan pogled na svijet, ali Katarina je, zapravo, vrlo tradicionalna i vrlo racionalna. Traži svoju nišu na hrvatskom tržištu rada, odabrala je specijalističku dokvalifikaciju u zdravstvenim uslugama, jednu od onih koje su danas tražene.
Nova generacija emigranata
I Katarina je kandidatkinja za jedan od onih glasovitih autobusa za München, Stuttgart, Frankfurt kojima nova generacija hrvatskih emigranata odlazi tražiti posao i bolji život u razvijenijim državama EU, ali za razliku od svojeg dečka radije ne bi išla na taj autobus. Osim ako je ne potjera – treći svjetski rat. To joj je trenutačno najveća politička preokupacija i politički prioritet u guglanju: hoće li zbilja i kada će početi treći svjetski rat, koji ona zamišlja baš onako dramatično i filmski, s mnogo raketa i aviona? Nisam joj rekla da se, putujući istočnom Slavonijom, mi zapravo vozimo jednim rukavcem, predvorjem toga trećeg svjetskog rata koji će promijeniti sliku i ovog dijela Europe, čiji početak možda i nećemo odmah primijetiti.
>>> Šonjina analiza velikog vala iseljavanja: 50 tisuća Hrvata nikad se više neće vratiti
Pitanje je, naime, tko će kupiti te ispražnjene kuće u Slavoniji koje se sad prodaju u bescjenje? Hoće li taj novi gazda unijeti život i neku pozitivnu energiju u osiromašena sela i gradove? Hoći li to možda biti Orbánova Mađarska, koja već ulaže mnogo u kulturne aktivnosti, u sport, u ono što čini identitet? Hoće li mu se pridružiti Kurzova Austrija, Češka, pa ćemo tako dobiti neku obnovu duha i gospodarstva bivše Austro-Ugarske Monarhije? Ili će, na krilima novog izbjegličkog vala s Bliskog istoka, brža i uspješnija u trgovini biti Erdoğanova Turska, kao predvodnica islamskog svijeta, pa ćemo za desetak i manje godina u Slavoniji imati ‘resorte‘ kakve danas s čuđenjem ‘otkrivamo‘ diljem BiH?
‘Sandžak-Slavonija‘
Hrvatska je u miru zapravo izgubila prostor istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica koji je u ratu obranila, prepustivši ga postupnom propadanju i odumiranju. Kao što je izgubila i nadzor nad budućim restrukturiranjem Agrokora. I za to više ne može kriviti Srbe.
Tko će postati koncesionar zemlje u Podunavlju i Baranji, a time i ‘vlasnik‘ hrvatske granice, nakon restrukturiranja Agrokora? Hoće li to biti Rusi, kao što se predmnijeva nakon okvirne nagodbe, koji će biti skloni svojim strateškim saveznicima Srbima u miru omogućiti ostvarenje ciljeva Memoranduma SANU 2? Ili će možda taj dio granice uz Dunav ipak preuzeti SAD, kao granicu prema zoni ruskog utjecaja, što bi moglo značiti veća izraelska ulaganja (poljoprivreda, visoke tehnologije) kojima bi se sigurnosno učvrstio taj prostor?
Hrvatska na to ima malo utjecaja. Naime, Hrvatska je u miru zapravo izgubila prostor istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica koji je u ratu obranila, prepustivši ga postupnom propadanju i odumiranju. Kao što je izgubila i nadzor nad budućim restrukturiranjem Agrokora. I za to više ne može kriviti Srbe. Izgubila ga je zbog pameti i politika vlastitih političkih upravljača, ali i mentaliteta i potencijala stanovništva. Naime, i Baranja je pod istom ili sličnom političkom upravom kao i Podunavlje. Ali ipak ide naprijed. Očito je i povijesno naslijeđe izravne povezanosti s ugarskom krunom ostavilo traga u mentalitetu, u poduzetničkoj aktivnosti. A Podunavlje i istočna Slavonija? Najbolje što im se u ovom trenutku može dogoditi jest dobar gazda koji treba dobre najamnike. Katarinu više neće vratiti u Slavoniju, ali mogao bi zaustaviti autobuse za Njemačku. Alternativa je prazna ‘Krajina‘ koja propada. Ili pak nova ‘Sandžak-Slavonija‘.