Potvrdi li Europski parlament dogovorenu novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, takvom su podjelom uloga Merkel i Macron otvoreno pokazali svoju dominaciju nad Unijom i sigurno produbili postojeće unutarnje prijepore između starih i novih članica, između Zapadne i Istočne Europe
Dogovornom raspodjelom funkcija u Europskoj uniji i Europskoj komisiji stara je Europa pokazala novoj kako zaista vidi njezinu ulogu u upravljanju i budućem reformiranju Unije. Nove Europe nema za upravljačem, čak ni simbolično.
Kormilo Europske komisije povjereno je Ursuli von der Leyen, aktualnoj njemačkoj ministrici obrane i dugogodišnjoj najbližoj suradnici Angele Merkel. Financijsko upravljanje, odnosno čelna pozicija u Europskoj središnjoj banci, prema dogovoru, prelazi u francuske ruke, aktualnoj šefici MMF-a Christine Lagard.
Belgija i Španjolska, poslušne i bliske glavnoj francusko-njemačkoj osovini EU, dobile su utješne nagrade, pozicije predsjednika Europskog vijeća (Charles Michel) i predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku (Josep Borrell).
Neposlušna Italija nije, dakako, dobila ništa. Cijela nova Europa nije dobila gotovo ništa. Odnosno dobila je samo pola mandata predsjedanja Europskim parlamentom, što bi trebalo pripasti Bugarinu Sergeju Staniševu, što je ujedno degradacija socijaldemokrata i socijalista u raspodjeli čelnih pozicija EU jer su nakon velikih apetita koji su sezali sve do čelne pozicije EK-a na kraju svedeni na pola mandata bivšega bugarskog komunista u predsjedanju Europskim parlamentom.
Plenković kao ‘zec‘ i tragičar
Novoj Europi oduzeta je čak i ona ukrasna pozicija predsjednika Europskog vijeća koji, kao, koordinira šefove država i vlada država članica, a koju trenutačno obnaša poslušni Poljak Donald Tusk. Potvrdi li na kraju Europski parlament dogovorenu novu šeficu EK-a von der Leyen, takvom su podjelom uloga Merkel i Macron otvoreno pokazali svoju dominaciju nad Unijom i sigurno produbili postojeće unutarnje prijepore između starih i novih članica, između Zapadne i Istočne Europe.
Gdje je tu Hrvatska? U podjeli visokih funkcija nigdje. Što i nije neko iznenađenje.
Ali zato bi Andrej Plenković mogao postati svojevrsni tragičar utrke za europske funkcije, najveći ‘zec‘ te utrke uveden kako bi povukao i trkače i publiku u početku, a koji se pogubio prije finiša.
Ma koliko nastojao prikriti osobno razočaranje rezultatom i sanirati štetu izjavama kako je Ursula von der Leyen vrlo dobro rješenje za Hrvatsku jer je bila u Hrvatskoj (a gdje nije bila?) i kako dobro poznaje novog predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, Andrej Plenković vraća se s briselske raspodjele funkcija poražen i ponižen.
Naime, previše je otvoreno pokazivao koliko mu je stalo osvojiti neku od tih funkcija, ponajprije one predsjednika Europskog vijeća. Njegova je ambicija bila izražena toliko da se pred kraj pregovora s njom javno sprdao čak i bugarski premijer Bojko Borisov predloživši ga za predsjednika EK-a, a prozvao ga je, ne imenovavši ga, čak i Emmanuel Macron, okrivljujući njegovu osobnu ambiciju za blokadu pregovora.
Hrvatska u političkom rasulu
Pritom je Plenković, koji voli svisoka poučavati što je to EU i kako funkcionira, pokazao da je on taj koji to zapravo ne razumije. Povjerovao je da on istinski pregovara i suodlučuje o raspodjeli pozicija jer ga je Angela Merkel izabrala da zajedno s latvijskim premijerom Karinšom vodi pregovore uime pučana.
Plenković je povjerovao da on istinski pregovara i suodlučuje o raspodjeli pozicija te se ponadao da će u toj igri uspjeti pogurati sebe na neku od pozicija. A bio je samo paravan i predvidljiv dečko s velikim osobnim ambicijama koje su toliko ispred i iznad svega da mu zaklanjaju pogled
Ponadao se da će u toj igri uspjeti pogurati sebe na neku od pozicija. Nije mogao sakriti iznenađenje i uvrijeđenost kad je shvatio da se pravi pregovori vode negdje drugdje, da je on samo paravan i predvidljiv dečko s velikim osobnim ambicijama koje su toliko ispred i iznad svega da mu zaklanjaju pogled.
S pozicije hrvatske države nije ugodno imati predsjednika vlade u kojem svi vide najvećega ‘zeca‘ u utrci za europskim funkcijama, a on sebe uistinu vidi sa zlatnom medaljom oko vrata. Nije to dobro za pozicioniranje države u raspodjeli drugih funkcija u EK-u, a ni za percepciju ozbiljnosti države. Ali u dinamici EU ta će se epizoda brzo zaboraviti.
No glavno iskušenje čeka Andreja Plenkovića nakon povratka iz Bruxellesa. Vlada mu je opterećena aferama, njezina rekonstrukcija bit će iznuđeni potez, prijevremeni parlamentarni izbori njegov su sigurni poraz, predsjednički su mu pretežak ispit, stranka mu je u frakcijama i lobijima.
Uz to, Hrvatsku čeka predsjedanje Unijom. Hrvatska je u ozbiljnome političkom rasulu, a premijer se vraća ozbiljno uzdrman. Sigurno je da će ga barem Zoran Milanović stalno podsjećati da je stavio državu u službu osobnih europskih ambicija i izgubio. Andrej Plenković više nema prostora za pobjednički potez na domaćoj sceni, a nema ni kamo otići. I on je zaista odradio svoju dionicu. Samo, tko će mu to reći?