Lako je s visoke političke pozicije pozivati institucije da odrade svoj posao ako ih kontrolirate. A to je istinski slučaj i istinski odnos moći u demokratski nereformiranoj Hrvatskoj, u kojoj neovisno pravosuđe nikad nije zaživjelo. Samo je totalitarni oblik kontrole iz jednopartijskog sustava predizajniran u oligarhijski oblik kontrole u višestranačkom sustavu. Čak i s manje-više istim igračima u manje-više istim ulogama. Samo je mnogo veće bogatstvo bilo na pladnju za izravno (samo)posluživanje. Zato su s lakoćom tu mantru o institucijama ponavljali najviši hrvatski dužnosnici u posljednjih dvadesetak godina, počevši od bivšega dvostrukog predsjednika države Stipe Mesića koji ju je, ako me pamćenje služi – i lansirao kao geslo.
Razlika od slučaja Sanader
Ivica Todorić bio je akter bolesne sprege između politike i institucija te kapitala od koje ni hrvatska politika ni hrvatsko poduzetništvo nikad nisu mogli istinski prodisati. Tako bi mogao i diskvalificirati i pokopati većinu aktualne političke hrvatske elite. Zato ovo nije kraj.
Kad god bi se javno podsjetilo na neku njihovu sumnjivu epizodu u kojoj su na temelju političke ili institucionalne moći grabili za sebe novac i ‘blago‘ – pozivane su institucije. Neka rade. I dokle god bi ‘osumnjičeni‘ bio u poziciji vlasti ili pod zaštitom vladajuće oligarhije, mogao je biti siguran da institucije nikad neće stići do njega i njegova slučaja. Jer institucije moraju najprije kazniti onu masu razbojnika i podlaca koji su prevarili državu za petsto kuna na PDV-u. Jedini na kojemu su institucije proradile bio je bivši premijer Ivo Sanader. Ali i to potvrđuje pravilo. Proradile su tek nakon što je prognan iz kruga oligarhije moći. No Ivica Todorić nije Ivo Sanader. Ivo Sanader održavao je, baš kao i njegovi prethodnici i nasljednici, političko-gospodarsku hobotnicu državnim, što se u nas smatra ničijim, novcem. Pritom zagrabivši više od uobičajene norme. Ivica Todorić održavao je taj sustav formalno svojim novcem, i to u bolesnoj simbiozi: on je održavao i hranio političko-institucionalnu oligarhiju, oligarhija je održavala i hranila njega. I on i Agrokor mogli su rasti i opstati u takvu sustavu jedino na taj način. Ali za razliku od Ive Sanadera, koji je sa svakim razotkrivanjem političko-gospodarske hobotnice mogao samo dublje ukopati sebe, Ivica Todorić može dijelom ekskulpirati sebe, a razotkriti i ukopati cijelu oligarhiju koja već četvrt stoljeća upravlja sustavom dogovorne politike i dogovorne ekonomije. U njegovoj bilježnici, o čijem se postojanju otpočetka nagađa (jer kakav bi to Imoćanin bio da sve dužnike i njihove dugove nije uredno zabilježio), zapisana je cijela povijest hrvatske tranzicije, s vrlo konkretnim ulogama i ulozima.
>>>Višnja Starešina: Sve reforme državne uprave padaju na prvome mobitelu
Zato je primjetnu nervozu izazvala njegova blogerska najava da će se suprotstaviti ‘zajedničkom zločinačkom pothvatu dijela političkih elita i njihovih pomoćnika koji se skrivaju iza institucija države‘ i da će, kad prikupi dokaze, oni ‘izgubiti svoje privilegije i nestati s političke scene‘. Ako od te najave oduzmemo odvjetničke manevre – da baš sad prikuplja dokaze, zbog čega ne može u pritvor, ili adresiranje optužbi na zasad samo aktualnu vladu i aktualne institucije koje su nominalni gospodari raspleta slučaja Agrokor i kaznenog progona – njegova najava političke obrane može se tumačiti kao spremnost da izvuče svoju crnu bilježnicu na svjetlo dana. Za početak, može se tumačiti kao poziv i ponuda onima koji mogu utjecati na poteze aktualne vlade i aktualnih institucija za neku novu nagodbu.
Nagodba nije realna
Proces je već dosad otišao predaleko da bi se nekom nagodbom mogao vratiti na staro. Znaju to i Ivica Todorić, i Andrej Plenković, i Dinko Cvitan. Ali Todorić je najavio da bi se mogao braniti aktivno, izvan hrvatskih granica, u političkoj, a ne u sudskoj areni.
Vjerujem da to nije realno. Proces je već dosad otišao predaleko da bi se mogao vratiti na staro. Znaju to i Ivica Todorić, i Andrej Plenković, i Dinko Cvitan. Ali ovo je s Todorićeve strane prva najava da bi se mogao braniti aktivno, izvan hrvatskih granica, u političkoj, a ne u sudskoj areni. Ukratko, da bi mogao početi govoriti – kako je, zapravo, sve počelo i kako je sve nastalo.
>>>Mesić: Nijedna odluka o privatizaciji nije prošla bez Škegre
A da Ivica Todorić uistinu počne listati svoju crnu bilježnicu i govoriti ono što sve zna, doista bi mogao demontirati cijelu hrvatsku tranziciju – cijelu bolesnu spregu između politike i institucija te kapitala od koje ni hrvatska politika ni hrvatsko poduzetništvo nikad nisu mogli istinski prodisati. Tako bi, zaista, mogao i diskvalificirati i javno pokopati većinu aktualne političke i institucionalne hrvatske elite. Zato ovo nije kraj. Već samo početak. Prve mačiće koje sljedećih dana mediji javno ponude na pladnju kao glavne Todorićeve suradnike u procesu političkog preuzimanja Hrvatske zato uopće ne treba uzimati ozbiljno. Pravi mačori još predu i procjenjuju situaciju iz duboke pozadine.