Kad Hollywood otkrije dobitnu formulu za zgrtanje para, ne prestaje je upotrebljavati sve dok se balon potpuno ne isprazni. Nekoć su to bili vesterni pa povijesni spektakli, dinosauri… Posljednjih godina to su filmovi o superjunacima, no dobrih filmova na tu tematiku može se nabrojiti na prste jedne ruke. Posljednji iz te galerije napornih i nemaštovitih proizvoda jest novi ‘X-Men: Apocalypse‘ i – apsolutno je užasan. Za kormilom se, kao i u prvom nastavku tog serijala, snimljenom prije 16 godina, a koji se danas doima neizmjerno svježim i subverzivnim u odnosu na ono što je slijedilo, našao nekoć perspektivan redatelj Bryan Singer. Inače vrlo dobri glumci, poput Michaela Fassbendera i Oscara Isaaca, ovdje su samo marionete holivudskog stroja za zgrtanje love, specijalni efekti dosadni su i nemaštoviti, a priča i akcija već viđene bezbroj puta. Sve bi to bilo moguće još nekako izdržati da film ne traje gotovo dva i pol zamorna sata. ‘X-Men: Apocalypse‘ manifest je piksela kao filmske ideologije, pobjeda isprazne tehnologije nad imaginacijom i kreativnošću.