Kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije oko dva mjeseca u govoru na konferenciji "Hrvatska kakvu trebamo" poručila da bi prosječna plaća u Hrvatskoj trebala biti 7.500 kuna bila je višestruko u pravu. To je naprosto odraz iskazanih potreba građana, ali su reakcije bile mlake ili čak omalovažavajuće u smislu da je to samo lijepa želja, neozbiljno, da se to ne može odrediti dekretom i sl.
Pogrešne interpretacije njene izjave u medijima da se radi o minimalnoj plaći brzo su ispravljene, ali je u međuvremenu ipak bilo neprimjerenih komentara. Čak ni premijer Andrej Plenković, koji je nazočio govoru Predsjednice, nije odolio iskušenju te je izjavio da se ne može dekretom odrediti minimalna plaća. Naravno da može, možda ne dekretom nego zakonom, što zapravo imamo. Drugo je pitanje o kojem se iznosu radi, pogotovo ako je tako velik. Sumnjam da je Predsjednica nešto tako i promislila. No, ne samo da bi prosječna plaća trebala biti 7.500 kuna da bi građani znatnije osjetili učinke gospodarskog rasta na svom standardu, ona je to mogla biti, ali i može vrlo brzo biti. Nije potreban dekret. Za plaću od 7.500 kuna potrebna je drugačija fiskalna politika, a to je u rukama premijera.
Tranzicijski trošak mirovinske reforme u 2018. godini je bio više od devet milijardi kuna ili oko 2,5 posto BDP-a. Unatoč neslaganjima u stručnoj javnosti što čini tranzicijski trošak, nesporan je dio koji se odnosi na iznos mirovinskih doprinosa koji odlazi u drugi mirovinski stup te se za toliko povećava deficit prvog mirovinskog stupa, takozvani tranzicijski deficit. Država mora prikupiti više od 6,1 milijardu kuna dodatnih poreza, zbog obveza koje ima prema postojećim umirovljenicima. Drugi dio tranzicijskog troška odnosi se na financiranje tranzicijskog deficita. O tome se jako malo govori ili čak ne priznaje kao tranzicijski trošak, ali i za to je država morala prošle godine prikupiti više od tri milijarde kuna dodatnih poreza za plaćanje kamata na javni dug koji je ranije nastao zbog nemogućnosti države da prikupi dovoljno poreza za podmirenje tranzicijskog deficita. Od 2016. godine državni proračun je praktično u suficitu i država nema potrebu za novim zaduživanjem, ali trošak kamata za staro zaduženje i dalje ostaje, i ostat će još dugo. Treba ponoviti da se javni dug ne smanjuje već se smanjuje udio javnog duga u BDP-u. To je naravno dobro, ali nije dovoljno. Kamate ostaju. Konkretna manifestacija tog dijela tranzicijskog troška su kamate koje država plaća na državne obveznice koje drže OMF-ovi.
Možemo se složiti da država nedovoljno racionalno troši novac poreznih obveznika povećavajući razne rashode, ali svi ti rashodi ipak manje-više potiču neke gospodarske aktivnosti koje generiraju BDP. Porezni prihodi vraćaju se u gospodarstvo i imaju multiplikativni učinak sigurno veći od jedan. O veličini ovog multiplikatora postoje različita mišljenja pa se razlikuju i ona znanstvena. Dugo vremena vladao je stav da je vrijednost tih multiplikatora negativna, odnosno da povećanje proračunske potrošnje smanjuje BDP. Nisu naši makroekonomisti bili usamljeni u tome. To je bilo prevladavajuće mišljenje u svijetu potpomognuto i stavom samog MMF-a. Ali prije par godina, ekonomisti MMF-a su se javno ispričali kako su napravili veliku pogrešku i znatno podcijenili vrijednost fiskalnih multiplikatora. Sugerirali su da je ta vrijednost zapravo oko 1,5. Međutim, ovdje je situacija još gora. Porezi prikupljeni za servisiranje mirovinske reforme odlijevaju se iz gospodarstva zbog servisiranja tranzicijskog troška i zaista imaju negativni učinak na BDP, odnosno radi se o negativnom multiplikatoru. U najboljem slučaju, izostao je rast BDP-a koji je ekvivalentan rastu koji bi se desio da su ti porezni prihodi vraćeni u gospodarstvo na bilo koji način.
Nedavno sam pišući za Lider iznio jedan mogući scenarij što je moglo biti u 2018. godini da je tih devet milijardi kuna otišlo gospodarstvu kroz smanjenje poreznog opterećenja ukidanjem trećine parafiskalnih nameta, građanima kroz smanjenje poreza na dohodak i povećanje mirovina, a dio i kroz državnu potrošnju za povećanje plaća medicinskom osoblju, učiteljima, profesorima i sličnima. Sve to rezultiralo bi dodatnim rastom BDP-a od 3,7 posto što je u skladu s vrijednošću fiskalnog multiplikatora od 1,5. I tako svake godine. Ista priča je primjenjiva za 2016., 2017. i 2019. Slično vrijedi i za prethodne, ali i za naredne godine. No, ove četiri godine su za sada dovoljne. U tom četverogodišnjem razdoblju kumulativno je propušten rast BDP-a od oko 15 posto. Uz pretpostavku da bi plaće rasle kao i BDP, sadašnja prosječna neto plaća ne bi bila 6.369 kuna nego 15 posto veća, blizu 7.500 kuna. Da smo kojim slučajem ukinuli drugi mirovinski stup 2008. godine kao i većina tranzicijskih zemalja, kad smo ga već uveli, gdje bi nam bio kraj. Ne bismo im danas gledali u leđa, mnogi ne bi napustili zemlju, demografska slika bila bi mnogo bolja, gospodarstvo konkurentnije, javni dug znatno manji, plaće i mirovine veće pa i one buduće, zdravstvo bez dugova i još puno toga.
Kažu da za prolivenim mlijekom ne treba plakati pa se isti scenarij može primijeniti na naredne četiri godine i približili bi se istom cilju. No, tu priča ne staje i nastavlja se sljedećih godina. Za oko 30 godina prosječna plaća bi bila dvostruko veća nego ona koja će biti uz ovakav mirovinski sustav. Ako nekome ovo zvuči nevjerojatno, molim da me javno i argumentirano opovrgne. Do tada sam siguran.
Predsjednice, bili ste u pravu. Vlada to može riješiti.